Nevjerojatno! Anka Janko, vlasnica restorana Porto Salvore svojim stranim radnicama financirala izgradnju kuće na Filipinima

Sestre Caranzza s Filipina: „Savudrija je naš drugi dom, a Anka Janko druga majka!“

Pred vama je nevjerojatna priča iz Savudrije! Na ponos cijele Hrvatske! I dok često puta svjedočimo verbalnom i fizičkom nasilju u hrvatskom društvu prema stranim radnicima, Anka Janko, vlasnica restorana Porto Salvore u staroj Savudriji, jedna je od iznimki koja je srdačno i majčinski prihvatila strane radnice u svom lokalu, sestre Carnazza s Filipina. Vjerojatno je i jedina u Hrvatskoj koja je shvativši u kakvim teškoćama su živjele s obitelji na Filipinima, izdvojila novce da im sagradi kuću za normalan život u dalekom mjestašcu Santo Domingo na Filipinima. Pred vama je topla ljudska ispovijest, tračak nade da još postoje enormno dobri i nesebični ljudi koji otvaraju put prema društvu u kojem je svaki čovjek jednako vrijedan.

Od Santo Dominga do Savudrije

Veliki zaokret u životu triju sestara Caranzza s Filipina dogodio se dolaskom u daleku Savudriju. Trbuhom za kruhom. Iris i Jassmin stigle u travnju 2021. godine, kao prve strane radnice iz trećih zemalja u Umag, zaposlivši se u restoranu Porto Salvore  u vlasništvu Anke Janko. Treća sestra Iry pridružuje im se 2023. godine. Dočekale su nas na pragu restorana nasmijane od uha do uha. “Ovo je naš drugi dom”, veli Iris dok sjedamo za stol. Već iz prvih izgovorenih rečenica otkrivamo da su ih Anka Janko, i njezini sinovi Toni i Luis prigrlili kao članove najuže obitelji. U samo pet proteklih godina, sestre su uz nesebičnu pomoć Anke uspjele kupiti parcelu na Filipinima te im je pomogla financirati izgradnju nove kuće roditeljima i braći, učiniti im ovaj svijet boljim mjestom za život.

Foto: Anka i sinovi

Razgovaramo sa sestrama Caranzza u Portu, o integraciji migranata, kulturološkim različitostima, običajima, prirodnim raznolikostima…kako je biti strankinja u jednoj dalekoj europskoj zemlji Hrvatskoj, točnije Savudriji kod „gazdarice“ Anke. Sestre Caranzza stigle iz malog srednjovjekovnog mjesta Santo Domingo, smještenog u regiji Bikol, provinciji Albay. Jednoj od 17 filipinskih regija, na jugoistočnom dijelu najvećeg filipinskog otoka Luzon. Od 2023. godine sve do pred koji mjesec pridružuju im se i nove zaposlenice iz Azije. Mary Jane s otoka Palawan (nazivaju ga raj na Zemlji, op.a) iz Filipina, Mia Acedillo iz Manile i Dipishu Sen iz Pokhare u Nepalu. Rade na svim poslovima, od pomoćnih u kuhinji, sali te kao konobarice.

Za stolom su i ostale strane zaposlenice, i Anka, koja prema potrebi  tumači nejasnoće. Iris, konobarica, vodi glavnu riječ. Isprepliću se hrvatski, talijanski, engleski…i  gestikuliramo rukama. Filipini su do 1898. bili španjolska kolonija, kad ih SAD preuzima. Sestre Caranzza imaju i španjolske krvi u obiteljskom stablu, pa se u ovom jezičnom mixu odlično snalazimo. Čitavo vrijeme razgovora su nasmijane. Iz njih isijava duhovna mirnoća i vedrina.

Jeste li ikad prije čule za Hrvatsku i kako ste se odlučile za dolazak baš u Savudriju?

-Bio nam je cilj pronaći posao u nekoj od europskih zemalja. Za Hrvatsku, Istru, ni Savudriju, priznajem nismo nikad čule i prve smo informacije potražile na Googleu, uvodno će Iris, a onda se Anka uključuje u razgovor opisujući njihov dolazak.

– O problemima s domaćom radnom snagom pričala sam s jednom našom dobrom gošćom iz Slovenije, koja je živjela neko vrijeme na Filipinima. Poznavale je obitelj Caranzza iz Santo Dominga i ona mi ih je preporučila. Tamo su već bile zaposlene u turizmu. No, plaće su im bile nedovoljne za ekonomski stabilan život obitelji i tako je odluka pala. Bilo je vrlo komplicirano ishoditi radne dozvole preko agencije jer država Filipini je vrlo rigorozna po tom pitanju i birokratskoj proceduri. Nakon višemjesečne “borbe” s papirologijom stigle su u Porto prve dvije sestre, opisuje Anka. Iris se nadovezuje.

 -Presretne smo da smo se zaposlile i da otada pomažemo financijski obitelji, nastavlja Iris upoznajući nas sa životom u Bikolu.

Foto: Vulkan Mayon, Wikipedia

-Naša provincija Albay je gospodarski siromašna. Nalazi se u blizini aktivnog vulkana Mayon, poznatog po gotovo savršenom obliku kupe, ali i čestim erupcijama. Turistička smo destinacija odnedavno. Stanovništvo se u većini bavi poljoprivredom, posebno proizvodnjom kokosa, riže i abake (manilske konoplje). Filipini su mnogoljudni, posla se uvijek nađe, ali plaće su preniske da bi se obitelj mogla prehraniti. Živjelo nas je osam pod istim krovom u malenom i derutnom prostoru. Šestero djece i roditelji. Otac povremeno radi, braća također, a majka je domaćica. U nas je običaj da neki mlađi član obitelji ode u svijet, zaposli se da bi mogao financijski pomagati familiju, priča Iris koja je radila u jednom mjesnom hotelu i zarađivala mjesečno oko 180 eura (u filipinskoj valuti pesos). Mia iz Manile, dodaje da je taj posao nešto bolje plaćen u Manili, cca 225 eura, ali problem je onda pronaći smještaj. Zato je za njih dolazak u EU i posao u Savudriji bio zlatna koka. Osim toga nisu mogle ni sanjati da će ih obitelj Janko prihvatiti toliko ljudski, s puno poštovanja i empatije, a i sami mještani. Iris za Anku veli da im je druga mama. “Yes, you are our second dear mummy!” ozareno će i zagrli ju toplo. I tako smo sasvim slučajno doznali nešto senzacionalno što se u današnjoj sebičnoj utrci za gomilanjem novaca čini gotovo nemogućim. Ankino dobročinstvo, koje nije htjela javno isticati, jer pravi filantropi sve što čine na dobrobit potrebitih čine iz svojih humanih pobuda, a ne zbog medijske popularnosti ili slave. Gotovo bi ovakav nevjerojatan događaj prošao ispod radara, da nam ga nisu u razgovoru razotkrile Filipinke. Ovo je čovjekoljublje s kojim se treba ponositi Hrvatska, a možda senzibilizira još nekog dobrotvora na slično djelo.

Dirljiva priča koja tjera suze na oči i osmijeh na lice, istovremeno

-Kad smo se bolje upoznale, i kad su mi ispričale kako njihova brojna obitelj živi u derutnom prostoru bez struje i vode, te sam promatrala dnevno njihovu požrtvovnost, duboku povezanost s obitelji, velika odricanja da bi od svoje ne lako zarađene plaće, slale novac doma kako bi prehranile ostatak familije, postigle smo dogovor, mogli bi reći svojevrsni kompromis. Odlučila sam im pomoći financijski unaprijed da kupe u Santo Domingu parcelu te na njoj izgrade kuću obitelji (i sebi) za normalan život. A nazovimo to dug, će vraćati kroz rad u lokalu, polako koliko stignu. Nisu mogle vjerovati, ali ja sam bila odlučna u svojoj namjeri te su ubrzo kupile teren i u kratkom su vremenu sve obavile, odnosno braća s ocem i drugim majstorima iz mjesta sagradila kuću s komfornim stanom. Instalirali su struju i vodu, kupili moderan namještaj. Potom su i mene pozvali pred useljenje. Priredili su mi vrlo emotivan svečani doček i ispraćaj. Ugostili me kao najužeg člana obitelji. 

Foto: Ispraćaj Anke

Foto: Anka u Santo Domingu

Zatim su organizirali feštu za cijelo selo. Svećenik je došao blagosloviti dom, a sve uzvanike su počastili odojkom. Mogu slobodno ustvrditi da je za njihove pojmove, to vila, biranim riječima, nenametljivo opisuje skromna Anka.

Foto: Blagoslov kuće

Foto: Novi dom obitelji Caranzza

Foto: Interijer kuće

Bila je pune tihe radosti i duša joj je bila bogata uvjerivši se koliko su sretni zbog nove kuće. Ova nevjerojatno dirljiva epizoda ostavila nas je bez pravih riječi, ali sa suzama u očima i osmijehom na licu. Vraćamo se razgovoru sestara o životu u Hrvatskoj, tj. sada drugom domu u Savudriji. 

 Ima li sličnosti između Savudrije i Santo Dominga?

 -Miran život u maloj zajednici Savudriji i bogata vegetacija podsjećaju pomalo na život u Santo Domingu. Nismo očekivale tako sigurno okruženje. Nedavno mi je ostao mobitel u košari na biciklu, a ja skoknula u poštu, i dočekao me na povratku. Kod nas bi već “dobio krila”, primjećuje Iris.

A  ljudi, ima li razlike?

-Vi ste kraćeg fitilja, a mi smo pribraniji. Lakše se kontroliramo. Ponizniji smo, ljubazniji i nekako skrušeni. Na provokacije i srdžbu odgovaramo ljubaznošću i još većom poniznošću. Isto tako rekla bih da više mislimo na svoje bližnje. Filipinci su veliki katolici i poniznost nam je vrlina koju iznimno cijenimo u ljudi, lijepo je sročila Iris.

Koliko se razlikuju filipinska i ova naša mediteranska kuhinja?

– Pa podjednako koristimo lokalne namirnice. I Filipinci troše ribu, a i dosta povrća, i neke slične začine, kao lovor. Ali u nas nema krumpira, tjestenine i kruha. Piletina je tipično filipinsko jelo. Najpoznatiji specijalitet je Adobo, jako pržena piletina, hrskava s prilogom od mixa povrća. Koristimo često i umake od soje i chilija. Specijalitet nam su nam i svinjska karamelizirana rebarca, slatko slano, vrlo specifičan mix okusa, opisuje Iris, pa ističe da je Jassmin promaknuta u Portu u chefa, gdje zna pripremiti mediteransko-filipinska jela, koja možete kušati samo u ovom restoranu. Uvjerili smo se u savršen spoj, bogatstvo okusa kušanjem Ankina i Jassminina specijaliteta kuće- Full flowera. Spoj istarsko- bikolskih namirnica. Fileti švoja s umakom od limete, đumbira i kurkume. Čista petica!

A što vam se najukusnije od naših jela?

-Sve je ukusno i nema onog što ne bismo jele. Ali izdvajamo mineštru, bobiće, njoke, gulaš, škampe, kozice i naravno pizzu, kao globalni specijalitet, nabrojale su.

–Koji gosti su na Filipinima najbrojniji? Vidite li razlike među gostima ovdje i kod vas?

-Najbrojniji su gosti iz Australije, Južne Koreje, Japana, a u nešto manjem broju su to naši domaći bogataši Filipinci i Kinezei. Europljani su zastupljeni u vrlo malom broju. Ovdje smo upoznale najviše slovenskih, talijanskih, austrijskih te domaćih gostiju. Ovisno o državi iz koje dolaze imaju različite karaktere, kao i preferencije u prehrani, a što se tiče ophođenja s osobljem, sve najviše ovisi o nama koji ih poslužujemo. Ukoliko je netko od gosta imao loš dan pa je malo neljubazan, mi onda nastojimo biti još ljubaznije, poniznije, balansirati, pa sve izgladiti, ali u Savudriji su naši domaći gosti the best, uglas će nasmijano sve cure.

Kako provodite svoje slobodno vrijeme?

-Jedanput u dvije godine, odemo na godišnji odmor na Filipine, a ostatak slobodnog vremena putujemo na izlete. Volimo istraživati i učiti. Posjetile smo od europskih destinacija: Pariz, Rim i Češku. U Istri smo obišle Poreč, Motovun, Grožnjan, Buje, Pulu i Rijeku. Istra je prekrasna, vrlo pitoma i gostoljubiva. Međutim, naša Savudrija je najljepša. Presretne smo i zahvalne dragom Bogu i Anki što nam se osmjehnula sreća i što smo tu, na drugom kraju svijeta pronašle naš novi dom. Osjećamo se da tu pripadamo, kao da smo krvno vezane s obitelji Janko, opet široka osmijeha kazuju sestre Caranzza, a ostale strane kolegice kimaju zadovoljno. One su tek na početku najboljeg dijela puta u Portu i vjerujemo da će za koju godinu podijeliti s našim čitateljima svoje pozitivno iskustvo stranih radnika/ca u Hrvatskoj.

Razgovarala: Sanja Bosnić/ Izvor: Bujština, br. 187

Upoznajte ovo kozmopolitsko mjesto Porto Salvore, malo carstvo izgrađeno na ljubavi i poštovanju

Obiteljski restoran Porto Salvore stvarala je obitelj Janko više od 25 godina. Danas ga vode Anka Janko i njezina dva sina. Toni, magistar turizma i ekonomije s diplomom Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji. Sin Luis, istaknuti umaški tenisač, sa završenom tenis Akademijom tenisa Sanchez u Barceloni, a paralelno i  američkom sportskom gimnazijom na engleskom jeziku, te prestižnim University St. Joseph’s, u Philadelphiji (SAD) gdje je trenirao tenis i diplomirao, stekavši diplomu mastera u financijama.

Ankina desna ruka u restoranu je već punih 20 godina sestra Krista(Kristina) Deklić, a glavni konobar je Marko Udovičić iz Savudrije, ugostiteljski radnik s dugogodišnjim iskustvom u turizmu i ugostiteljstvu.

Od nedavno su se ovoj složnoj ugostiteljskoj obitelji pridružile i sestre Iris, Iry i Jassmin s Filipina. Ankina je želja i nada da će Porto uskoro preuzeti sinovi Toni i Luis, te znanjem nastaviti nadograđivati ovo njezino malo carstvo.

izvor: Tiramola media