Nedavno je u Vrsaru predstavljena knjiga : Arheološki krajolik Općine Vrsar – Orsera u prapovijesti i antici, autora Davora Bulić, Katarine Geromette i Roberta Matijašića koja predstavlja značajan doprinos razumijevanju lokalne baštine i povijesnog identiteta prostora
O toj vrijednoj publikaciji koja otkriva bogatu povijest i identitet Vrsara razgovarali smo s Katarinom Geromettom sa sveučilišta Juraja Dobrile u Puli
Knjiga okuplja rezultate nekoliko projekata, kojih?
Knjiga je nastala kao rezultat znanstvenih projekata koje smo provodili od 2014. godine na području Općine Vrsar – Orsera, i nadovezivali su se tijekom godina, tako smo sada objedinili rezultate u ovoj knjizi s najnovijim saznanjima posljednjih godina. Sve je počelo projektom „Preobrazbe i ponovna uporaba prapovijesnih gradina u rimsko doba” od 2014. do 2018, zatim „Arheološki krajolik u održivom razvoju kulturnog turizma općine Vrsar – Orsera” od 2018. do 2021., a sad je u toku projekt „Rimskodobni krajolik i dinamika naseljavanja istarskih kolonijskih agera” koji je započeo 2023. i traje do kraja 2027. Osim toga, čitavo nam to vrijeme financijski i logistički pomažu Općina Vrsar – Orsera i Turistička zajednica Općine Vrsar, bez čije suradnje bi sve bilo puno teže i sporije. Konzervaciju nalazišta od početka podupire Ministarstvo kulture i medija RH, što je preduvjet za pripremu nalazišta za posjetitelje.
Tko je sve na knjizi radio i koliko je trajao rad na njoj?
Troje smo autora, svo troje radimo na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, i na razne smo načine sudjelovali u svim navedenim projektima u Vrsaru. Svatko od nas specijalist je za neku specifičnu disciplinu u arheologiju: prapovijest, geoarheologiju, antiku, amfore, antičko gospodarstvo itd. Što znači da se korisno nadopunjujemo i knjigu smo napisali zajednički, tako da smo svo troje sudjelovali u kreiranju svih njezinih dijelova.
Je li bilo teško provesti takvo istraživanje i rekonstrukciju krajolika u prošlosti, koliko je to uopće bilo moguće?
Svako istraživanje, više nego teško, može biti mukotrpno jer zahtjeva puno vremena, ali i fizičkog rada, hodanja, kopanja. Naravno, tu je organizacijska priprema i provođenje istraživanja na terenu, nekoliko puta godišnje sa studentima i opremom po dva ili tri tjedna smo na terenu, tako da treba sve planirati i koordinirati. Istraživanje se sastoji od iskopavanja i analize pronađenog materijala, ali kad se govori o krajoliku onda je tu i obilazak pojedinih dijelova područja koja nas zanimaju. Prije toga valja prikupiti do sada poznate podatke, jer podaci o nalazima i nalazištima su se i ranije bilježili. Sve je valjalo provjeriti ponovnim obilaskom, zabilježiti, opisati, fotografirati, izmjeriti, nacrtati, a onda sve te podatke sistematizirati. Rekonstruirati krajolik znači virtualno, opisno i uz pomoć ilustracija, dočarati promjene u prostoru kroz tisućljeća, od antike do srednjeg vijeka, na temelju dostupnih podataka, ali to ne znači da znamo sve o krajoliku, nastavak istraživanja sigurno će pružiti nove podatke.
Koliko ima arheoloških lokaliteta na tom području?
Područje današnje općine Vrsar – Orsera, koje obuhvaća sela Gradinu, Kloštar, Flenge, Braliće i Deliće, na oko 42 km2, ima nekoliko prapovijesnih špiljskih lokaliteta na strmim padinama Limskog zaljeva, šest prapovijesnih gradinskih naselja i barem pet – šest rimskih rustičnih vila, no to nije konačan broj. Mi smo se u analizi teritorija ograničili na razdoblja prapovijesti i antike, trebat će posegnuti i u srednjovjekovno i moderno razdoblje, i sačiniti cjelovitu povijest krajolika cijeloga područja, no to je opsežan posao koji traži vremena i neke nove projekte. Cijela Istra je bogata lokalitetima, oni svjedoče kako o gustoći naseljavanja – ono je možda intenzivnije u obalnom pojasu, ali ni unutrašnjost Istre nije bila pusta – tako i o kontinuitetu naseljenosti. Izmjenjivali su se narodi, od bezimenih prapovijesnih, preko Histra i Rimljana, do dolaska Hrvata, koji su uz preživjele romanske stanovnike tvorili jezgru nastanka suvremenih stanovnika Istre. Ne računajući, naravno, suvremene migracije. Etničke skupine su se izmjenjivale, ali Istra nikad nije bila nenaseljena. Imala je, naravno nekoliko demografskih kriza u srednjem i ranom novom vijeku, ali nikad nije napuštena, život se uvijek obnavljao.
Kojim ste se metodama koristili, kakvim analizama prikupljenih podataka?
Istraživanje arheologije i povijesti krajolika, discipline koja se počela razvijati prije pedesetak godina, koristi se danas širokom paletom metoda, koje nisu više samo arheološko iskopavanje i historiografska analiza arhivskih i drugih pisanih izvora, nego smo bogatiji za čitav niz metoda koje potječu iz prirodnih i tehničkih znanosti. Prvenstveno je tu lasersko skeniranje iz zraka (poznat i kao LiDAR – Light Detection and Ranging) koji nam omogućava da vidimo neravnine na tlu prekrivenom gustom vegetacijom, pa se mogu raspoznati arheološke strukture koje bi inače vrlo teško otkrili hodajući kroz šumu. Jako se lijepo vide i linije rimske centurijacije, katastarske podjele zemljišta na pravilne čestice, što je karakteristika poljoprivrednih kolonija, kakva je bila i Parentium, a vrsarsko područje je dio parentinskog agera. Osim toga koristimo se metodama geoarheologije, kombinacije arheologije i geologije, kemijskim analizama i sličnim postupcima za koje se prije nekoliko desetljeća nije ni mislilo da se mogu koristiti u arheologiji.
Do kojih ste novih saznanja došli istražujući jer, kako je istaknuto na predstavljanju, publikacija je značajan doprinos razumijevanju lokalne baštine i povijesnog identiteta prostora?
Svako je razdoblje od najstarije prapovijesti do kraja rimskog doba bilo specifično po načinu posvajanja prostora i njegovog korištenja, a to je ovisilo i o broju stanovnika, što je vrlo teško rekonstruirati. U kamenom dobu male su se ljudske zajednice koristile špiljama, kakvih u kraškom krajoliku ima u izobilju, no ovdje ih imamo prvenstveno u okomitim stijenama iznad Limskog zaljeva. U brončano doba, prije 3-4000 godina ljudske zajednice također nisu bile velike, ali je zato broj njihovih naselja na gradinama već poveći. Na našem području imamo ih barem pet, gustoćom i veličinom odgovaraju situaciji u cijeloj Istri. Na početku željeznog doba, prije 3000 godina te se male gradine napuštaju, a nastaju veća gradinska naselja kojih na području Vrsara nema. Najbliža je u Picugima kraj Poreča. Dok su se ranije pokojnici sahranjivali pod kamenim gomilama, u željezno doba su se spaljivali, a pepeo se sahranjivao u urnama, a to znači da su ranije stanovnike zamijenili novi doseljenici koji su donijeli nove običaje, i to su oni Histri koje prije 2500 godina počinju imenom spominjati grčki i kasnije latinski pisani izvori. Sve se opet mijenja s rimskim osvajanjem Istre u 2. stoljeću prije Krista, gradine se napuštaju a rimski kolonisti žive na poljoprivrednim imanjima mahom uz obalu, iako smo pronašli tragove barem dvaju takvih lokaliteta i u unutrašnjosti vrsarskoga područja. Najvažniji lokalitet je Monte Ricco, koji istražujemo već 11 godina: tu je neki bogati Rimljanin na davno napuštenoj brončanodobnoj gradini sagradio sebi luksuznu vilu s gospodarskim elementima, ali je ona napuštena poslije 1. stoljeća poslije Krista, kad cvjetaju druge takve vile na samoj morskoj obali, od Koversade do Funtane. Imaju bogatu mozaičku dekoraciju, oslikane zidove, trijemove i vrtove. I to onda traje do kraja antike, tj. do propasti Rimskog Carstva. Što je bilo dalje, bit će predmetom nekih budućih istraživanja.
Koji je u stvari bio cilj istraživanja, s obzirom da su jedni od dionika TZ Općine Vrsar i Maistra?
U znanstvenom projektu 2018.-2021. partneri su nam bili Turistička zajednica i Maistra d.d., jer smo htjeli pokazati da se arheološka baština može lijepo uklopiti u nastojanje koje je danas sve izraženije, u razvoj kulturnog turizma. Ako se već trudimo oblikovati ponudu koja se neće oslanjati samo na sunce i more, a već postoji značajna infrastruktura biciklističkih i pješačkih staza u cijeloj Istri, onda u to možemo uključiti i kulturnu baštinu vrsarskog područja kako bi predstavili cjelovitu sliku krajolika kroz vrijeme. Ne samo prirodu, nego ljudske intervencije u prošlosti. Osmislili smo stazu koja iz Vrsara obilazi neke arheološke i povijesne lokalitete: dvije rimske vile, antički kamenolom, dvije gradine, prapovijesne tumule i srednjovjekovni lokalitet s crkvom iz 12. stoljeća s freskama. Htjeli smo pokazati kako je čovjek mijenjao prirodu za svoje potrebe, i kako je to u prošlosti uvijek bilo u okvirima održivosti, zato danas tragovi starih zajednica ne strše u prostoru, njih moramo tražiti arheološkim i drugim metodama. Ljudi nekad nisu uništavali okoliš, nego su se u njega uklopili. Mislimo da od takvih primjera treba učiti.