Ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Grada Malog Lošinja je Boris Šegota
Svaki grad ima svoj zaštitni znak, svoju posebnu osobu, nekoga tko je srcem i dušom vezan uz podneblje u kojem živi i stvara. U slučaju Malog Lošinja to je gospodin Boris Šegota, dugogodišnji kazališni glumac amater, zaljubljenik u svoj otok, svoj grad i kazalište. Stoga i ne čudi što je ove godine baš on dobitnik prestižne nagrade za životno djelo. Razgovarali smo s njim o nagradi, o kazalištu, umjetnosti…o životu…
Nedavno ste dobili Nagradu za životno djelo Grada Malog Lošinja…što vam ona znači?
Moram reći da se ni u snu nisam nadao da ću jednog dana ja biti laureat najvišeg priznanja grada u kojem sam rođen, u kojem sam proveo cijeli svoj život i u kojem djelujem punih 45 godina u kazalištu JAK. Izuzetno sam ponosan na to da se moj rad prepoznao i nagradio.
Nagrada mi puno znači. Na samoj dodjeli rekao sam kako je Nagrada za životno djelo najljepša nagrada koju čovjek može u životu dobiti, i to zato jer dolazi na kraju karijere i pri kraju životnog puta pa stoga ni na što ne obvezuje, ali me istovremeno čini jako sretnim i daje mi poticaj da i dalje, koliko budem u prilici, još nešto napravim na radost ljudi i grada kojeg toliko volim. Stoga se još uvijek pitam: jeli moguće da sam svojim skromnim doprinosom ostavio neki, makar mali trag u sredini iz koje sam potekao?
Prošle ste godine u dokumentarnom filmu Zeleni barba utjelovili lik Ambroza Haračića, čovjeka bez kojeg Lošinj ne bi bio ono što je danas….koliko Vam je značila ta uloga?
Bio sam počašćen kada mi je producent ponudio ulogu profesora Haračića. Cijeli sam život proveo u lošinjskim šumama, ali sam tek dobivši ulogu i u pripremi iste proučavao Haračićev život, te sam osvijestio koliki je ogroman značaj profesora Haračića i koliko je bila značajna njegova vizija s početka dvadesetog stoljeća za budućnost Lošinja. Zato mi je ta uloga izuzetno značajna.
Haračićeva ostavština je doista nevjerojatna…stoga ste, primajući nagradu, uputili svima i jednu poruku?
Da, nakon zahvala svima koji su me podržavali u mojem radu, rekao sam kako mi je uloga profesora Haračića jedna od najdražih u karijeri. Iskoristio sam priliku i rekao kako je Lošinj magnet koji privlači ljude da upravo ovdje odluče živjeti i stvarati, a taj magnet se sastoji od ljudi, pozitivnog duha i posebno prekrasne prirode koja je takva ponajviše zahvaljujući prof. Haračiću i njegovoj viziji s početka dvadesetog stoljeća. Stoga sam se obratio vlastima, sadašnjim , a i budućim da to dragocjeno bogatstvo čuvaju i obogaćuju i oplemenjuju.
Vi ste rođeni Lošinjanin, ali trenutno ste u Varaždinu. Kako je živjeti na Lošinju i otkud poveznica s baroknim gradom?
Lijepo, Lošinj je zahvaljujući blagoj klimi ugodno mjesto za život. Da, rođen sam u Lošinju. Poveznica sa Varaždinom je moja supruga Varaždinka koja je došla u Lošinj davne 1973. godine raditi kao nastavnica na novootvorenoj glazbenoj školi. Tada smo se i upoznali , i još se uvijek upoznajemo. Od kada smo u mirovini imamo sreću živjeti u Lošinju i u Varaždinu, po meni dva najljepša grada u Lijepoj našoj.
Otkud ta ljubav prema kazalištu?
U Lošinju sam se rodio i školovao, bio zaposlen najprije u brodogradilištu, a potom u HEP-u te nakon punih 45 godina radnog staža otišao u mirovinu.
Rekao bih da se ljubav prema kazalištu rodila u djetinjstvu. Naime u kišnim bismo se danima, na tavanu u kući mojih prijatelja, igrali kazališta. Na svu sreću u našem sretnom djetinjstvu nisu postojali mobiteli ni društvene mreže pa smo sami smišljali razne igre. Ja sam bio taj koji je režirao i glumio u našim malim predstavama koje smo prikazivali našim roditeljima. A već u osnovnoj školi bio sam član dramske sekcije, kako se to tada zvalo.
S koliko godina ste počeli glumiti u amaterskom kazalištu i koje su vam uloge najdraže?
Sa 26 godina, davne 1979 godine. Odigrao sam oko 70 uloga. Teško mi je izdvojiti neku ulogu, ali ipak su mi tri uloge nekako najdraže, a to je moja prva uloga Svetoga Vlahe u komediji Saliha Isaca “Orlando Maleroso”. Izdvojio bih još dvije uloge: Helinand u farsi Luke Paljetka “Govori mi o Augusti” i uloga u Stilskim vježbama. Za ulogu Helinanda dobio sam nagradu za najbolju mušku ulogu na međunarodnom festivalu komedije i smijeha u Bugarskom gradu Topolovgradu.
Volite kazalište, postoji li neka predstava ili autor kojeg biste izdvojili , uspijevate li otići na neke predstave, evo sad u Varaždinu ?
Ako mislite na autore čije sam likove utjelovio, to su svakako trio Miujčić-Senker-Škrabe, Luko Paljetak, Miro Gavran. Naravno da posjećujem kazalište, u Varaždinu gledam sve predstave, osim toga veliki sam ljubitelj klasične glazbe, a posebno opere i baleta, tako da smo supruga i ja često na koncertima.
Danas imate 72 godine, kako provodite umirovljeničke dane, imate li obitelj, unučad?
Umirovljeničke dane provodim u najljepšem mogućem društvu moje supruge s kojom sam ove godine proslavio pedeset godina braka. Zamislite, pedeset, a još uvijek nismo jedan drugome dosadili! Imamo dvoje prekrasne djece, sina i kćer koji žive i rade sa svojim obiteljima u Njemačkoj. Imamo jednu unučicu, a uskoro očekujemo i drugu. Najsretniji su nam oni dani kada se nađemo svi na okupu.
I na kraju želim reći da me za bavljenje kazalištem uvijek nadahnjivala ljubav prema teatru, prema publici i mjestu u kojem živim i djelujem. Uvijek sam govorio da mjesto može biti grad samo ako ima kazalište, neovisno u kojem obliku, profesionalno ili neprofesionalno, jer kuća bez ogledala je kao grad bez kazališta. Zato se nadam da će se u Malom Lošinju jednog skorog dana formirati barem poluprofesionalno kazalište. To je san kojeg bih volio dosanjati!
