Već odavno se zna da turizam čine – ljudi. Jedan od njih je i Dario Kučić , dobitnik posebnog priznanja za izniman doprinos pojedinca u razvitku turizma – odlučila je TZ grada Malog Lošinja
“Širokog interesa i nepresušne energije, Dario se s pravom naziva renesansnim čovjekom. Uvijek spreman pomoći i uključiti se… Svojim je doprinosom obogatio folklor, klapsku pjesmu, sviranje harmonike i mijeha, organizaciju fešti i očuvanje tradicijskih obilježja voljenih mu otoka. Pokretač i organizator međunarodno poznatog Festivala mijeha, aktivan član folklornog društva Studenac i klape Čikat, Dario je istinski čuvar baštine. Bilo na nogometnom igralištu, u ribolovu ili u glazbi, unosi vedrinu i strast u sve čega se prihvati. Iz rodnog Beleja na Cresu donosi jednostavnu, a snažnu poruku: „Imam jako sretan život.“ Klapska pjesma, folklor, sport, ribolov i druženje – to sve, i puno više, je naš Dario!”, stoji u obrazloženju TZG Malog Lošinja. Prilika je to bila da se i pobliže upoznamo s ovim zanimljivim čovjekom
Vaša životna poruka je divna, a glasi : „Imam sretan život“!
Uvijek sam pozitivan. Ujutro kad se probudim razmislim koje me sve zanimacije danas čekaju. Je li to nogometni trening, očekuje li me kakva harmonijada, proba s folklorom ili nastup s klapom. Apsolutno mi nikada nije dosadno… Uvijek si nešto nađem. Nervozan sam jedino ako nemam nikakvu obavezu. Ničemu ne bih dao prednost. Sve što radim radim iz duše, puna srca i zato jer to volim. Ne pada mi na pamet da nešto površno radim. Recimo kad dogovorim nastup klape, pa me potom zovu oko nastupa folklora… Samo im kažem:“Onaj tko je prvi njemu djevojka“… (smijeh)
Rođeni ste u Beleju, na Cresu?
Da, maleno mjesto dvadesetak kilometara od Cresa prema Lošinju, blizu Osora gdje danas i živim u samom centru
Niz Vaših zanimanja otvaramo folklornim aktivnostima…
Da, tu sam prvenstveno svirač mijeha. Oduvijek sam cijenio taj instrument jer sam slušao u Beleju naše stare svirače u gostionici mojih roditelja. Nikada nije bilo pretjeranog interesa za tim instrumentom. Mladi su jurili za nekom harmonikom, gitarom. I onda se dogodila jedna slučajnost, sada već prije 28 godina. Stari svirač u folklornom društvu „Studenac“ imao je prometnu nesreću i blokiralo mu se koljeno. Nije mogao više svirati mijeh na tradicionalan način kako to mi radimo. Lupamo nogama u stol, u dasku, udaravši ritam… On se okrenuo harmonici. Ja sam bio poznati veseljak i jednom prilikom mi je tadašnja voditeljica prišla i rekla: „Bi li ti naučio nerezinski melos?“, jer svako selo ovdje ima svoj melos. Rekoh zašto ne… Nimalo mi to nije ispod časti, a i želio sam naučiti svirati mijeh. Taj svirač je tada počeo raditi sa mnom, ali je nažalost brzo nakon toga umro. U nekoj čudnoj filmskoj priči potrudio sam se zajedno s voditeljicom. Našli smo neke stare zapise, zapravo kazete iz 1972. godine što su nerezinski Amerikanci snimali i s vremenom sam se usavršio.
Pokretač ste i međunarodnog Festivala mijeha?
Da, slavimo 14 godina kontinuiranog održavanja Festivala mijeha. Pomogao nam je – što je posebno interesantno – jedan Nijemac koji je došao tu kod svoga brata. Kada je vidio mijeh rekao je kako mi to moramo sačuvati i ovjekovječiti i kako moramo aktivirati mlade. Organizirali smo tako 1. Međunarodni festival mijeha. Sada se već tradicionalno nalazimo posljednjeg vikenda u svibnju. Odličan termin usklađen s našom Turističkom zajednicom kao najava ljeta koje je izrazito bogato raznim događanjima.
Mladost će Vam biti zahvalna kad biste nam pojasnili – što je mijeh?
Mijeh je koža. Kod nas od janjca, a može biti i od jarića ili bilo koje životinje kojoj je skinuta dlaka. Preparirana na poseban način baš za tu namjenu. Prije su se te mješine koristile za transport grožđa, vina. Danas imamo mijeh samo za sviranje. Tada se stavi glava na koju se puše, a s druge strane su svirala. Ima samo 5 nota koje mi koristimo. Nije temperirani instrument, nego onakav kakav su pastiri doma izrađivali nožićem i sjekirom. Stari običaj koji je privukao i ekipu s HRT-a. Zamislite oni su od Čeha čuli da u Nerezinama ima zanimljiv festival na kojem su bili već 2,3 puta. Navratili su tako baš desetak dana uoči festivala i sljedeće godine snimili dokumentarni film „Festival mijeha“ koji ostaje za povijest.
Vrijeme je za nekoliko riječi o folklornom društvu „Studenac”
Prvi nastup zabilježen je 1953. godine i pokrenuli su ga u osnovnoj školi. Imamo plesove i pjesme iz Nerezina. Katkad odlazimo i u druge dijelove Hrvatske. Ponekad je mali problem s mladim članovima koji nisu toliko zainteresirani. Ovih dana smo na jednoj smotri na Krku. Naš program nije prevelik, otprilike 15 do 20 minuta. Mi najviše ipak volimo kad je fešta na našim otocima, na Cresu i Lošinju, kada su tu domaći ljudi koji čim vide tu nošnju i čuju mijeh odmah skoče. Idemo uvijek na lokalne zabave, po malim selima i redovito nastupamo na našim priredbama u Nerezinama.
Svestrani ste, dio ste i klape „Čikat“?
To već liči na profesionalizam. Tamo ne možeš pjevati kao za šankom što sam uvijek radio. To je poseban gušt. Ja pjevam drugi tenor, a po potrebi sam pratnja prvog. Lijepo je kad nešto naučiš kako Bog zapovijeda, kad je to po notama i zapisu.
Sada i jedan skok prema Vašem sportskom životu… Osobito volite nogomet?
Oduvijek sam imao ljubav prema sportu, trčao za loptom. Ja sam prvi junior NK Lošinja. 1976. godine kada je klub osnovan bio sam u juniorskoj ekipi. Igrao sam sve do trenutka kada sam se ukrcao na brod i otišao na plovidbu. Igrao samo u obrani na pozicijama stopera i beka. Nisam sposoban za drugo, (smijeh). Danas sam i dalje u veteranima. Igramo ponekad po Sloveniji, pođemo u Osijek, u Višnjevac. Jako smo se sprijateljili s tim ljudima. Odemo kod njih u goste, dolaze i oni k nama. Svojevremeno smo imali i turnir na kojem su sudjelovali Višnjevac, Ljubljana, Dobrova i Lošinj. Svake godine bi netko drugi to organizirao i trajalo je sve do korone. Nekada su se tu održavale i zimske pripreme nogometnih klubova. Igrao sam protiv Sturma, Rijeke, Dinama, Vardara. Danas fali malo infrastrukture, još poneki teren i vjerujem da bi ponovno dolazili klubovi.
Kakav je ribolov na Lošinju?
Evo upravo ste me zatekli na barki. (smijeh) Pripremam se za lignje. To mi je za upotpuniti dosadu. Ta se barka spremi u rujnu, listopadu, ovisi o našem poslu u firmi i onda do veljače postoji samo ona. Idemo malo na lignjice, kila, dvije, baš uživancija… Ima naravno i dobre ribe. Love tu zubace, tune, al ja sam se najviše orijentirao na lignje.
Imam svoj obrt za održavanje brodova i trgovinu nautičke opreme. Trgovinu vodi kćer, a u servisu je sin. Imamo i 2 mehaničara. Dakle mala obiteljska firma u Nerezinama s petoro ljudi i to nam je glavno zanimanje – uglavnom jahte i gliseri. Nekada je to bio škver za drvene brodove, plivarice, ribarice i posao je bujao. Mi se danas najviše bavimo mehanikom i agregatima. Po zanimanju sam brodski strojar, plovio sam 4četiri godine na tankerima. U ono vrijeme kad sam završavao osnovnu školu bilo je jasno da ćeš kasnije ići u strojare ili nautičare. Kasnije pomorska škola… Ali nakon svega obitelj me pokupila kući.
Kako je živjeti na otoku u siječnju, veljači?
E da.. To treba svatko doživjeti. Svi dođu ljeti i kažu kako je ovdje lijepo… Dođi kad puše bura ili pada kiša 15 dana zaredom. (smijeh). Gdje god idemo gledamo na sat. Trajekt za tamo, trajekt za nazad. Kada je ova, kada je ona linija. Ali lako je sada… 2 trajekta na koju hoćeš stranu. Nekada je bilo i znatno teže. Dizali smo se u 5 ujutro i lovili trajekt za Porozinu u 6,30. Putovali smo satima do Krka. I onda opet nazad… Preko Meraga je danas pjesma… I ceste su bolje… Ali otok ima i svojih prednosti…
Na svršetku recite što Vam znači nagrada?
Nisam vjerovao do zadnje sekunde. Šalili su se sa mnom da ne smijem nigdje ići, da ništa neću te večeri platiti, a da ću nešto i dobiti. (smijeh). Kad su mi rekli da ću dobiti nagradu za iznimni doprinos rekao sam: „Ja???, pa po čemu sam to zaslužio?“. Rekli su da se „nacrtam“ tamo u odijelu.. Ne niti u nošnji, niti u klapskoj uniformi, niti u nogometnom dresu… Kad su me prozvali navrle su mi emocije. Ganuli su me. Rekli su kako nikada nikom nisam rekao ne, kako sam uvijek okupljao folkloraše, kako je harmonika uvijek u autu, kako sam bio najbolji veteran… Svuda me kažu ima i da me moraju nagraditi… I još kad ste me vi nazvali… Do Zagreba se čuje… Stvarno sam počašćen. Sretan što me netko prati i što ostavljam nekakav trag. Međutim to ne znači da sada idem u „mirovinu“. Nastavljam istim tempom i istim aktivnostima.