Donosimo priču o Krnjašu – vinkovačkoj ulici boema, zabranjene ljubavi i melankolije
Ako želite doživjeti autentični duh starih Vinkovaca, put vas mora odvesti na Krnjaš. Ova najstarija gradska četvrt, naseljena još krajem 17. stoljeća, nekad je bila siromašno predgrađe čije samo ime upućuje na “krnji” slavonski sokak – proteže se, naime, duž samo jedne obale rijeke, što mu daje specifičnu asimetriju i šarm. Uz samu obalu Bosuta ta tipična šokačka ulica odiše atmosferom minulih vremena, zvukom tambure i lijepom književnošću, i s vremenom je prerasla u kultno mjesto hrvatske pisane riječi, trajno upisano u povijest domaće književnosti.
Krnjaš je iznjedrio i ugostio nevjerojatnu koncentraciju talenata. U ovoj su se ulici rodili ili živjeli pisci koji su Vinkovce upisali u povijest domaće književnosti – uz nezaobilazne Kozarce, ovdje su stvarali i Joza Ivakić, Miroslav Slavko Mađer, Stjepan Đaković, Ivan Grigić. Svi su oni u svoja djela utkali melankoliju slavonske ravnice i rijeke uz koju su odrastali, ostavivši dubok i neizbrisiv trag o svom rodnom sokaku.
Stoga Krnjaš mnogi s pravom nazivaju ulicom boema i srcem slavonske tradicije. No njezinu povijest ipak su najviše obilježila dva velika imena hrvatske književnosti – Josip i Ivan Kozarac.
U javnosti i školskoj lektiri često ćete čuti pojam „braća Kozarac”. No povijesna je istina malo drugačija – Josip i Ivan nisu bili rođena braća, već bliski rođaci (bratići). Josip Kozarac (1858. – 1906.) bio je školovani šumar i predstavnik realizma koji je kroz djela poput pripovijetke Tena ili romana Mrtvi kapitali secirao gospodarstvo i moralno propadanje slavonskog sela pod utjecajem stranog kapitala. Mlađi Ivan Kozarac (1885. – 1910.), s druge strane, bio je glas hrvatske moderne – buntovnik, samouki genij i boem koji je proživio kratak i težak život obilježen tuberkulozom. Unatoč tome što su pripadali različitim književnim epohama, u narodu su ostali zapamćeni kao „braća” – ako ne po krvi, onda svakako po peru, zavičaju i neizmjernoj ljubavi prema Slavoniji.
Središnji vizualni i kulturni simbol Krnjaša prepoznatljiva je tradicionalna panonska kuća sa žuto-smeđom fasadom i drvenim trijemom – rodna kuća Ivana Kozarca. Budući da je originalni objekt s godinama propao zbog vlage i dotrajalosti, vinkovački poduzetnici Bosiljko i Katarina Stanić kupili su zemljište te 2014. godine vlastitim sredstvima izgradili vjernu repliku kuće onakvom kakva je bila 1910. godine, u vrijeme autorova života. Danas ona funkcionira kao spomen-dom uređen originalnim šokačkim namještajem i obiteljskim predmetima, vraćajući posjetitelje ravno u zlatno doba slavonskog građanskog života.
Odmah ispred kuće, tik uz obalu Bosuta, pažnju privlači upečatljiv brončani spomenik u prirodnoj veličini. Podignut 2016. godine na inicijativu udruge Vinkovački šokački rodovi i obitelji Stanić (rad kipara Dejana Durakovića), spomenik prikazuje Ivana Kozarca i njegovu najveću, neprežaljenu ljubav – Mariju.
Marija je bila Ivanova sestrična, zbog čega je njihova snažna ljubav u to doba bila društveno i crkveno strogo zabranjena te nikada nije mogla završiti brakom. Skulptura ih prikazuje kako sjede blizu jedno drugome na drvenoj šokačkoj klupi – što je u ono vrijeme strogih patrijarhalnih običaja na javnom mjestu bilo nezamislivo. Spomenik u bronci pružio im je slobodu koju za života nisu imali.
Upravo iz patnje i čežnje za Marijom, koja je stanovala tek nekoliko kuća dalje, Ivan Kozarac napisao je svima poznate stihove „Milov’o sam garave i plave…”. Pjesmu je kasnije uglazbio splitski skladatelj Ivo Tijardović, a tamburaške izvedbe pretvorile su je u bezvremensku himnu slavonske melankolije.
Ako posjetite Vinkovce i sjednete na klupu na Krnjašu, uz pogled na miran Bosut, i sami ćete osjetiti taj najromantičniji kutak grada. Osluškujući rijeku, oživjet će vam ponovno svi ti lijepi stihovi posvećeni ljubavi i Slavoniji.