Upišete li u bilo koju tražilicu „gdje se može kvalitetno i dobro pojesti u Malinskoj“, odmah će vam iskočiti – Primorska koliba. Restoran je to kojem nikakva reklama ne treba. Ali priča koja traje već 50 godina ona je koju vrijedi ispričati. Priča o obitelji, zajedništvu , tradiciji, kvaliteti no prije svega o smijehu, veselju i potvrdi da u današnje vrijeme biti profesionalan i poslovno uspješan ne vrijedi puno ako zaboraviš na dvije važne stvari – obitelj i osmijeh
Primorsku kolibu osnovala su na Uskrs 1976. dva brata blizanca, Zdravko i Boris Iskra. Identični po svemu – izgledu, osmijehu, svjetonazoru, životnom stavu…Braća blizanci, rođeni u Opatiji, porijeklom iz mjestu Lipa iznad Matulja još su u školi znali da žele nešto stvoriti. Najlogičnije je bilo krenuti od ljetnih poslova. A kad živiš u Opatiji, zajamčen ti je posao konobara u sezoni. Dinamično okruženje, dobra plaća, napojnice, novi izazovi – sve to potaknulo ih je da završe u ugostiteljstvu, najprije kroz srednjoškolsko obrazovanje, a nakon toga obojica su diplomirala na Ekonomskom fakultetu – smjer turizam. Tijekom školovanja dobili su stipendiju za učenje francuskog jezika i otišli u Pariz. Stipendija se brzo potrošila, a vrijedna braća krenula su zarađivati za život onako kako su već radili i kod kuće – po restoranima. Grad kulinarskih užitaka, francuska gastronomija i nezaboravna iskustva samo su utabali njihov životni put.
Kad su se nakon dvije godine vratili, jedini dostupan prostor za otvaranje restorana kojeg su mogli pronaći bio je u Malinskoj. Prostor je bio puno manji nego danas, a kako u početku nisu imali previše novca, ostavili su i naziv koliba, kako je i pisalo na tabli starog vlasnika. I tako je ostala koliba no vremenom je postala respektabilan restoran – na dvije terase stane oko 100 gostiju! Ponuda je oduvijek bila i ostala – tradicionalna, primorska. Nakon 50 godina, više niti ne nabavljaju namirnice – proizvođači ih sami nude jer zna se da Primorsku kolibu vode iskusni i ozbiljni ljudi.
Je li bilo teško održati kontinuitet, pitamo Borisa „Ne, to je sve zabava“, kaže kroz smijeh…“Mi smo svi mislili nakon faksa da ćemo biti direktori banaka ili nešto takvoga no kako smo već bili krenuli s poslom, mislili smo, ajde, još ovu godinu, ajde još da obavimo vojsku, da se oženimo… no malo po malo, to nam je ušlo pod kožu i nikad nismo požalili! Nikad!”
Oba brata imaju i sinove i kćeri. Boris, kojem osmijeh na silazi s usana, kaže kako su u životu on i brat morali sve imati jednako , pa tako i djecu – svaki jednog sina i jednu kćer. Sinovi i kćeri su također diplomirali i magistrirali ekonomiju, od malih nogu radili u restoranu, zavoljeli taj posao, i danas Marko, Borisov sin, vodi Primorsku kolibu, a Karlo, Zdravkov sin, vodi bistro u Rijeci. Bistro radi cijelu godinu, a Primorska koliba pola godine – otvara se nakon Uskrsa i zatvara u listopadu. Imaju 15 zaposlenih, i ponosno kažu, svi koji nam dođu, ostaju. Važno je cijeniti ljude s kojima radiš. Poznata je priča koju svi pamte kako je u Primorskoj kolibi dugo godina za šankom radio i njihov knjigovođa, gospodin koji je bio prepoznatljiv inventar restorana i koji je radio sve do svoje 89 – te godine!
Marko, koji je i izučeni kuhar, konobar, slastičar i sommelier s diplomom Ekonomskog fakulteta, kaže kako i dalje u drže smjer stare škole kulinarstva. Primjerice, kod njih gost dobije cijelu ribu, ne samo danas popularne filete.
„Naši gosti su stalni, više vole tradicionalnu riblju ponudu, znaju što mogu dobiti kod nas i uvijek se vraćaju. Na prvom mjestu je kvalitetna namirnica uz minimalnu tehničku intervenciju i tu nema puno izmišljanja – riba, školjke, škampi, tjestenina, rižoti…hladna predjela lokalnih proizvođača, sirevi, carpaccio, motar, salikornija, skuta, smokve u vinu, krčki presnac…“, nabraja Marko u čijem se sjaju oka vidi da i živi posao kojeg voli.
Funkcioniraju tako godinama – dva sina i dva brata, restoran u Malinskoj i bistro u Rijeci i od početka – jedna blagajna! Rijetki smo, ističe Boris, koji smo cijeli život izdržali ovako, bez ikakvih svađa. Pa dobro, u čemu je onda tajna, znatiželjno pitamo?
„Pa uspjeh je u tome što – nema žena“, smije se Boris koji priznaje da to govori samo zato jer mu supruge nema na vidiku… „Žene uvijek nešto važu, a mi smo se uvijek slagali, radili sve jedan za drugog…i tako smo odlučili da u ovom poslu naših supruga i kćeri – nema! Kad Primorska koliba radi, doselim se u Malinsku na šest mjeseci, inače živim s obitelji u Voloskom. Zdravko se ujutro diže i ide u Rijeku u nabavu i kontrolu bistroa, Boris i Marko ostaju u restoranu, poslije stižu i Zdravko i Karlo…“
Dva brata danas su već i dva djeda, kćeri su im podarile unučad, jer kažu, uvijek smo u životu morali imati sve isto. Mogli smo završiti i dva fakulteta – kad smo bili mlađi nitko nas nije razlikovao, nismo nikad zna tko je tko, a kamoli cure , smije se Boris…još da im i sinovi podare unučad, i – nitko sretniji od njih!