Skulptura Addio Zvonimire Obad simbloizira vječnu ljubav i jedna je od lošinjskih znamenitosti
Na Rtu Annunziata (uvala Čikat) slavimo običaj lošinjskih pomoraca koji kada isplove iz luke, zastanu ovdje i odu se pomoliti u crkvu za sretnu plovidbu. U crkvu su dolazile i njihove supruge, djeca, s istom željom – da se njihovi voljeni sretno vrate kući. Bili su to tužni rastanci jer su plovidbe trajale dugo, a uvijek su postojali neizvjesnost i strah da se možda vide posljednji put
“Addio, moj ljubljeni!” govorila je u vjetar i mahala bijelim facolićem (rupcem) jedrenjaku koji je nestajao na horizontu. Vratila se u crkvicu Navještenja Marijina (Annunziata) na Čikatu gdje su se rastali, da se još jednom pomoli za njegov sretan povratak. Sa zebnjom u srcu promatrala je zidove prekrivene slikama brodova u strašnim nevoljama. Toliki su nestali na moru, ali toliki su se i spasili zahvaljujući zavjetu nebeskoj Majci. Proći će mjeseci, ponekad i godine do ponovnog susreta.
“Samo da mi se vrati živ i zdrav” ponavljala je u sebi, žureći kući gdje su je čekale brojne obaveze. Trebalo se brinuti o brojnoj djeci, kući, vrtu, posjedima, financijama…
Inicijali M.S. na facoliću (rupcu) pripadaju Mariji Stuparić, dragoj i skromnoj ženi, supruzi velološinjskog kapetana Aldebranda Petrine, Tijekom 32 godine bračnog života samo su 13 mjeseci proveli zajedno u svom lošinjskom domu.
Žene pomoraca morale su biti jakoga duha, ustrajne i strpljive, spremne na sve. Tako je uvijek bilo, tako je i danas.