Uniformom iskazujemo poštovanje. Prema gostima, profesiji i sebi samima
Piše Gordana Hajtić
Debelo izvan sezone, suprug i ja uputili smo se u šetnju Opatijom. Sunčana nedjelja. Obzirom da je sunčano i nedjelja, u zadnje vrijeme sasvim je postalo nebitno koliko je stupnjeva u zraku i koje je godišnje doba. Otvorimo terase! Ma pod koju cijenu. A po terasama – horori.
Gosti se uglavnom mogu svrstati u dvije skupine. Prva su oni što su se dokopali napitka pa zadovoljno pod stakalcima sunčanih naočala zure u sunce dok drugu čine oni što do zadnjega grča u vratu pogledavaju u smjeru iz kojeg bi se trebao pojaviti konobar. Konobar je tu u pravilu jedan. Jer to je samo par sati sunčane nedjelje u ….. pa uz još jednoga kolegu na šanku tvore oni veselu brigadu uslužnog osoblja koje će poisposluživati sunca i kave željnim klijentima zgrčenih vratova.
Ništa tu bitno nije. Primi se tacne i iznesi kavu i vodu! Naplati! Dalje!
No… Govorimo li o terasama kafića to su redovito “konobari” odjeveni u casual – sportske kombinacije, pa tako cura koja je nama donijela kavu ima predivni gornji dio trendi šarene Adidas trenerke sa neizbježnim crtama duž rukava. Na nju se nastavlja pregača sa logom linije bezalkoholnih pića čija dužina nije dostatna prekriti (opet) trendi pukotine na trapericama. Traperice su one iz edicije must have pa im je dužina do golih gležnjeva. I za kraj, crveno – crne tenisice iz kojih izviruje samo rub čarape stopalice. Ma milina!
Kada li je postalo normalno da konobari/konobarice rade u trenerkama, duksama, da im oko koljena tarlaha neuredna reklamna pregača koja jedva do koljena seže, da radna obuća bude bilo koje boje??? Vjerojatno onda kad je postalo normalno da vanjske terase budu prepune puka u kasnojesenskom ili zimskom periodu. Da je trend casual – sportske odjeće u uslužnog osoblja uobičajen samo za takve okolnosti bilo bi previše. No, neuredno, nehajno i nedolično odjevenih konobara i konobarica danas nalazimo u objektima svih kategorija u ma koje godišnje doba.
I kada kažem da se red kada je konobarska uniforma u pitanju nekada znao, nikako se to ne može pripisati činjenici da sam pretjerano nostalgična. Crna cipela, crne hlače, bijela košulja, prsluk, leptir mašna – dečki; crna cipela (u nekim baš ranijim vremenima neizbježna Borosana), najlonke boje kože, crna suknja koja prekriva koljena, bijela košulja, prsluk, stilizirana leptir mašnica – cure. Uz još odrednice kako muškarci smiju imati dužinu kose do ovratnika košulje, te da lice mora biti svježe obrijano i da ga smiju krasiti tek uredni brkovi, nikako i brada, dok žene moraju biti bez pretjeranog nakita (tj. od nakita samo sat i vjenčani prsten) te duge kose uredno svezane u rep, sve to danas pripada prošlosti. Vrijeme se mijenja, trendovi u ugostiteljstvu također. No pristojna i primjerena uniforma koja je uredna i čista nikada nije, ne smije, niti će biti nešto što u konobara izlazi iz trenda.
Jednostavno je. Uniformom iskazujemo poštovanje. Prema gostima, profesiji i sebi samima. Jer nekad nismo nosili impresivne tanjure s kompozicijama emulzija, redukcija, pjenica i posteljica ili šalice pune beskrajnih varijacija kava s neizbježnim latte art ukrasima, no i onu najobičniju kavu uz čašu vode poslužili bismo gostu uredno odjeveni. Pristojni. S dignitetom.
I ipak… Pred kraj moje nedjeljne šetnje, za šankom jedne hotelske kavane spazila sam školskog kolegu i pogledala ga s guštom. Crne cipele, crne hlače, bijela košulja, tamnoplava majica, pločica s imenom, obrijan. Sve pristojno i kako treba. Divota.
