Operna pjevačica Jelena Štefanić obilazi svijet i promovira Hrvatsku na najbolji mogući način – svojim glasom
Kad bi se htjelo napisati grandioznu najavu, mogla bi glasiti – od Varaždina do svjetskih pozornica! Ali u slučaju operne pjevačice Jelene Štefanić, teatralnost nije potrebna. Njezin život i rad jesu teatar i pozornica, u doslovnom smislu. I iz rodnog Varaždina stvarno i odlazi na velike svjetske pozornice. Između aviona i vlakova živi obiteljskim životom, uživajući u svakom novom danu sa sinom Rafaelom i suprugom
Varaždin je, očito, izvorna i središnja točka vašeg života i karijere. Koliko je barokni grad imao utjecaja u izboru karijere i kako je ona uopće počela?
Ja se ispričavam, ali moram Vas ispraviti, naime Varaždinske Toplice su moja središnja točka i tu je sve počelo. Krenula sam u Osnovnu glazbenu školu, prvo kao klavirist, ali već tada je bilo vidljivo da ću se baviti glazbom. Pjevanje mi je bila opsesija i zvuči pomalo nevjerojatno. Ja sam znala da je to jedino čime ću se baviti u životu. Kad bih prolazila kroz teške trenutke u djetinjstvu, počela sam pjevati i već sam vidjela svjetlo na kraju tunela. U sedmom razredu osnovne škole krenula sam u pripremne razrede Srednje glazbene škole u Varaždinu na solo pjevanje. Tako da sam dvije godine išla paralelno u dvije škole. Uskoro je moja druga središnja točka postao grad Beč. Tamo sam upisala Akademiju za glazbu i scensku umjetnost. Naime, Beč je još uvijek i danas moj drugi dom. Nažalost, ne mogu provoditi toliko vremena tamo jer trenutno mi ni privatna situacija, a ni poslovni angažmani to ne dopuštaju no još uvijek sam jako vezana uz njega. Mentor mi je tamo, agent… Svaki put kad dođem taj osjećaj pripadnosti ne jenjava.
Već petu godinu direktorica ste Festivala klasične glazbe Noctes Aquae Iasae, na arheološkoj lokaciji u Varaždinskim Toplicama. Otkud ideja i kako ste zadovoljni svime učinjenim u proteklim godinama? Pripremate li već izdanje za iduću godinu, nešto za najaviti? Jedne ste godine imali i koncert za bebe?
Festival se razvio sasvim spontano iz jednog koncerta na lokalitetu. Uslijedio je za godinu dana malo veći projekt, Verdi Requiem ( komorna izvedba ) i čovjek se ni ne okrene – već smo odradili petu godinu.
U tom razdoblju imali smo prilike ugostiti sjajne i renomirane umjetnike, a pripreme za rujan 2026. su počele već u petom mjesecu 2025. Ima puno posla, većina umjetnika je potvrdila svoj dolazak, ali o tome smijem više kada dođe vrijeme za to. Reći ću samo, ni malo skromno, bit će to svjetsko izdanje.
Već drugu godinu smo održali koncert za bebe. To je jedna kratka jutarnja matineja od pola sata u Atriju starog grada. Oduševljena sam odazivom i reakcijama. To su koncerti koji pune dušu umjetniku.
U vašoj bogatoj karijeri ističe se suradnja s brojnim svjetskim opernim umjetnicima kao i nastupi na velikim svjetskim pozornicama, poput Carnegie Halla u New Yorku ili bečkog Musikvereina…kakav je to osjećaj, imate li tremu?
Uvijek imam tremu pred nastup,ali to je ona adrenalinska trema. Zapravo jedva čekam da stanem na scenu. Ona nestane sa prvim tonom.
Ovaj posao je cjeloživotno učenje, a dvorane koje ste spomenuli, evo, ostale su samo na papiru. To sve dođe i prođe. Kao i sve u životu. Nakon takvih nastupa, sutra vas čeka novi dan, novo dokazivanje, nova borba, učenje… Samo sam zahvalna da sam imala priliku iskusiti kako je to stajati na takvim renomiranim scenama.
Prije skoro 10 godina objavili ste album Dva glasa, s našom istaknutom opernom divom Ružom Pospiš Baldani. Otkud ta suradnja, planirate li uskoro neki novi album?
Taj album je objavio AULOS,a predstavljanje je bilo u sklopu Varaždinskih baroknih večeri.
Hmmmm…možda će i biti snimljen neki album u budućnosti, ali nisam sigurna da li će biti baš stroga klasika. Volim istraživati sebe, svoje granice i glas, ali o tome nekom drugom prilikom. Ostat ću malo tajnovita.
Bukvalno, vama je cijeli svijet pozornica, obišli ste brojne države i kontinente – postoji li mjesto i nastup koji su vam ostali u posebnom sjećanju?
Svakako,sva mjesta su posebna,ali nastup u kineskom parlamentu ( Great Hall of the People ) je nešto što bih svakako izdvojila.
To je zbilja bio doživljaj. Prvo, svo to osiguranje koje morate proći samo da uđete, iako ste počasni gost. Nakon desetak pregleda i svih onih labirinta od hodnika, dođete u salu od 10 000 mjesta, u kojoj vas dočeka kineski ministar kulture i na pozornici na velikom ekranu vrte se vaše slike. Ništa, naravno, ne smijete slikati, ali negdje u mobitelu imam neku mutnu, brzinsku fotografiju koju sam poskrivećki poslikala. Tek toliko…
Nakon odrađene probe, smjestili su nas u podrum u garderobu u kojoj smo čekali na nastup – šest sati! Toliko sam bila gladna da mi je pozlilo, ali osiguranje nas nije puštalo van. Na kraju sam ipak nekako uspjela, uz odobrenje nadređenih izaći van iz sobe. Bila je to prava avantura, i ima ih još dosta, ali intervju bi bio predug kad bih ih sve nabrajala….
Pa kako sve stignete? Obitelj, putovanja, brojni projekti, organizacija festivala….
Jako dobro pitanje. Ne znam, idem korak po korak i živim dan za danom pa što bude. Volim to što radim , iz svega učim, a sin mi je veliki motivator da budem najbolja verzija sebe. Trudit ću se i dalje.
Da, imate preslatkog sinčića Rafaela, vidite li u njemu glazbeni potencijal?
Rafael voli operu,pogotovo voli pogledati i poslušati tetu Asmik ( Asmik Grigorian) i duet iz Madame Butterfly. Voli tu produkciju iz Bečke državne opere. Da li će biti glazbenik? Ne znam. Vrijeme će pokazati. Trenutno mi je samo bitno da smo zdravi i da uživamo u svakom trenutku.
Imate li uopće slobodnog vremena i kako ga provodite?
Da, naravno… Slobodno vrijeme provodim sa sinom i sve je podređeno njemu. Ja naravno moram raditi, ali to je dosta još reducirano. Ne prihvaćam ništa što zahtjeva duže izbivanje od kuće, dakle maksimum četiri dana. Tako da su uloge u opernim produkcijama još na čekanju. Doći će vrijeme kada će me sin manje trebati, ali ovo vrijeme neću moći vratiti.