Ponekad pomislimo da se trud i rad više i ne isplate, da je cvrčak iz basne u stvari faca, a mrav budala. U svijetu konzumerističkih vrijednosti, ultimativne utrke za novcem i lakom zaradom, lako se čovjeku dogodi da zaboravi da niti jedan pravi, trajni, temeljni uspjeh ne dolazi olako. Na sreću, postoje još priče poput ove iz Vrsara – puno, puno rada, truda, odricanja, krvavih žuljeva i hod po ivici – sve je to iza obitelji Sinožić. Danas u Vrsaru vode Konobu Luce, mjesto koje se ne može zaobići u gastro ponudi ovog istarskog mjesta
Piše: Mima Hodak
Prije 11 godina mala obitelj Ravnjak – Sinožić našla se na životnoj prekretnici : gospođa Luce ostala je bez posla, nakon što je odškolovala sina. S diplomom u ruci Ekonomskog fakulteta Alen Sinožić i njegova supruga Valentina, također ekonomistica, razmišljali su kako dalje. „S obzirom na to da je mama oduvijek izvrsno kuhala, pomislili smo – zašto ne bismo otvorili restoran ovdje u Vrsaru i nudili marende“, prisjeća se Alen njihovih, kako danas kaže, vrlo skromnih početaka.
„Nismo imali pojma u što se upuštamo. Jednostavno smo pronašli lokal, unajmili ga i otvorili restoran – bez ikakvog iskustva,“ govori Alen. „Otvorili smo restoran 1. srpnja i prvi dan nije nam došao nijedan gost. Već drugi dan pojavila se prva gošća – Belgijanka koja je naručila ribu. Tada smo je prvi put pripremili u restoranu, ona nam je i danas gošća te smo u međuvremenu postali prijatelji “ . To ljeto nekako su uspjeli održati restoran na životu no kad je prošla sezona i stigli prvi hladni dani, Sinožići su se našli pred zidom : trebalo je platiti najam, automobil im se pokvario, troškovi su samo rasli…odlučili su da više neće raditi i da će zatvoriti restoran. I tad je stigla neočekivana narudžba koja je promijenila sve – jedna firma im je naručila marende za svojih 70 radnika! Još su im i platili unaprijed, tako da je Alen mogao kupiti polovni auto i dostavljati im hranu i nabavljati namirnice.
To je u stvari bila točka preokreta, stiglo je novo ljeto, počela je nova sezona, i posao je lagano krenuo. Kvalitetne namirnice, ukusna hrana, ugodan ambijent i nadasve ljubazni domaćini, pokazali su se kao ključ uspjeha. Sinožići su nakon treće turističke sezone u staroj gradskoj jezgri kupili staru kamenu kuću i otvorili apartmane za odmor Silent stone. Alen je bio glavni izvođač radova, a dizajnerica interijera njegova supruga Valentina. Danas je tu čak pet vrhunski uređenih apartmana.
Nakon pete sezone rada Konobe Luce, vrijedni su Sinožići kupili na samom trgu u staroj jezgri Vrsara i lokal od 30-ak metara četvornih. Iako je bilo zamišljeno da se pretvori u apartman, na kraju je postao restoran . Uredili su ga opet Alen i supruga , a ta točno 32 metra četvorna danas su ogledni primjer jedinstvenog restorana u tako malom prostoru. „U restoranu Galinner brunch and dinner nudimo pizze, meso i pašte. Upravo je tjestenina jedan od naših zaštitnih znakova. Mama je tu neprikosnovena – sve radi sama : pljukance, njoke, raviole, fuže…i zatim ih kombinira u zanimljiva jela. Njezini pljukanci s tartufima, kao i oni s kobasicama i rebarcima, jednostavno oduševljavaju goste”, govori Alen kroz smijeh.
No ništa manje fantastični nisu ni crni njoki , rižoto sa sipama i kozicama ili slatki ravioli, u što smo se i sami uvjerili. Za vrijeme boravka u Konobi Luce imali smo priliku isprobati puno jela, i sva su nas oduševila okusom, izgledom, kvalitetnom pripremom i vrhunskim namirnicama.
Nije ni ni čudo, jer Sinožići meso nabavljaju od domaćeg uzgajivača – bake koja živi u Hrvatskoj Kostajnici i uzgaja životinje na tradicionalan način. „Naše kobasice posebno se ističu kvalitetom, i to prepoznaju i gosti” , kaže Alen, a ni ombolo, kao ni sušena rebra nimalo ne zaostaju. I dok razgovaramo s Alenom, baš iz kuhinje stiže komadić pečenog mesa – mama Luce šalje Alenu na degustaciju . „Nismo bili profesionalni ugostitelj pa smo morali učiti i educirati se . Sa suprugom sam obišao brojne restorane i isprobavao razna jela kako bismo pronašli vlastite omjere i kombinacije. Danas imamo sezonski jelovnik – ne nudimo previše jela, ali ono što nudimo je vrhunsko : biftek, ramstek, ribu, rakovice, šugo od boškarina, maneštre..”
Da bi sve funkcioniralo kako treba, u sezoni Sinožići zapošljavaju i po tridesetak ljudi. Inače ih je u firmi sedmero, a bez svog kuhara Milana, kažu, teško da bi funkcionirali jer gospođa Luce ne bi stigla sve sama.
U međuvremenu se mala obitelj s početka priče povećala. Na svijet su stigli David i Toma, koji su s 2 i 5 godina u naponu energije. Pitamo Alena kako sve stigne jer nam se čini da je prilično zahtjevno voditi i restorane i apartmane, nabavljati robu, još se i družiti s gostima i ponekad i posluživati u restoranu. ”Radni dan počinje mi vrlo rano. Nakon treninga idem u nabavu, iskrcavam robu, a potom sa suprugom doručak i kava. Zatim slijede sitni radovi po apartmanima. Oko 15 sati pokupimo djecu iz vrtića , ručamo, odemo na plažu a već u 18:00 sam u restoranu, spreman za večernju gužvu. Ljeti je tempo posebno intenzivan – do podneva ponekad imam i stotinjak poziva jer svi žele rezervirati stol”, priča Alen. On je onaj ugostitelj koji se rado druži sa svojim gostima, popriča, počasti, i stoga ne čudi što ga ljudi doživljavaju toplo, prijateljski, i što se uvijek vraćaju. Danas je Konoba Luce nezaobilazno mjesto u Vrsaru, restoran u kojem se čovjek osjeća ugodno, toplo, uz ljubazne domaćine i vrhunsku gastro ponudu.
Na pitanje u čemu je tajna uspjeha , Alen odgovara jednostavno : „ Šuti i radi, nema tu puno filozofije. Radimo puno, jako puno. Zdravi smo, vrijedni i trudimo se donositi prave odluke u pravo vrijeme. Ne žalim što nisam ostao u struci – fakultet me naučio odgovornosti. “
I tako obiteljski posao ide dalje, planova je puno, svi rade. Supruga, uz dizajn interijera, vodi i poslovne knjige, mama Luce glavna je za kuhinju, a Alen je, čini nam se, čovjek za sve. Od požrtvovnog i angažiranog oca do domaćina kojeg svi gosti obožavaju. Pa postoji li tu uopće neko slobodno vrijeme? „U slobodno vrijeme tata je u akciji” , smije se Alen. „ Svaki dan smo u parku – dečki su jako živahni i treba im puno aktivnosti na otvorenom. U konačnici , sve je to lijepo – puno smo napravili i postigli, imamo još ideja i planova, ali, kad podvučem crtu , najvažnije mi je da su djeca zdrava, i da nas supruga sve drži na okupu”, zaključuje Alen Sinožić.