Lavanda je za Hvar i Hvarane uvijek bila više od biljke . Ona je dio otočkog identiteta – nešto što ih povezuje sa zemljom, tradicijom, uspomenama….
Priča o lavandi na Hvaru počinje početkom prošloga stoljeća kad ju je na otok donio profesor Eugen Meneghello iz Velog Grablja. Vizionar, kemičar, znao je da od nje može biti velike koristi za otok i sve ljude koji žive na njemu jer tradicionalna poljoprivreda, poput maslinarstva i vinogradarstva teško može održati lokalno stanovništvo.
No onaj tko je zaslužan za komercijalni uspjeh lavande na Hvaru u drugoj polovici 20. stoljeća je Bartul Tomičić. Počeo ju je saditi na napuštena polja vinove loze koje je pokosila filoksera.. Zahvaljujući njegovoj upornosti i trudu, lavanda je ubrzo postala jedna od najvažnijih kultura Hvara. Bio je poznat po kvalitetnoj proizvodnji ulja lavande. Imao je svoju destileriju i često sudjelovao u edukaciji lokalnih poljoprivrednika o pravilnom uzgoju, žetvi i preradi lavande.
Obiteljsku baštinu danas njeguje njegov unuk, također Bartul.
„Prvi smo počeli proizvoditi lavandu 1928. godine. U početku ju je djed koristio samo za blagoslov Sv. Antuna, 13. lipnja, kad je najviše cvatnje i tradicija je da se u crkvu nosi buket od 13 cvjetova.“, priča nam Bartul Tomičić, unuk prvog uzgajivača lavande na otoku. „Moj je djed bio vizionar, uporno je uzgajao lavandu, iako mnogi u početku nisu shvaćali zašto to radi. Prvo ulje djed je napravio 1933. godine i tad se za tu jednu litru moglo dobiti 100 kilograma dobrog brašna ili 400 litra vina ili 6 litara „cimenta“ ( betona) .“
Zbog tako iznimno visoke otkupne cijene lavandinog ulja uzgoj se proširio masovno, na samo u Velom Grablju, već i u Brusju..uskoro se svaka kuća bavila uzgojem lavande. Na otoku je bilo više od 200 hektara polja lavande, što je otprilike veličina 300 nogometnih igrališta!
Uzgoj lavande cvjetao je sredinom prošlog stoljeća. Svake godine, u srpnju, kad bi lavanda procvjetala, započinjala je berba i kuhanje — proces destilacije u kojem se biljka pretvara u dragocjeno eterično ulje. Budući da su seljani često koristili zajedničke kotlove za destilaciju, redoslijed kuhanja određivao se ždrijebom, što je postalo poseban društveni događaj, pun smijeha.
„ Hvarani su bili osmi u svijetu po proizvodnji lavande 1966. godine. Velo grablje je 1974. godine imalo oko 900 kotlova što je dalo 11700 kg lavandinog ulja, a danas je to manje od 5 posto. Lavanda nas je spasila, ali raselila“, priča Bartul Tomičić koji ju i dalje proizvodi. Danas je to, u usporedbi s nekadašnjim brojkama, skroman prinos od 50 litara ulja, no njemu iznimno važan.
Umirovljeni profesor tjelesnog odgoja od obiteljske kuće pokušava napraviti muzej lavande. Vrijedan je skupljač obiteljske baštine i svake godine ga posjećuju mnogi turisti željni priče o povijesti te biljke zbog koje je Hvar jednom nazvan i „plavim otokom“.
Iako se lavanda danas uzgaja u manjoj mjeri nego nekada, tradicija živi kroz festivale, obiteljske destilerije i turiste koji odlaze kući s bočicom mirisa eteričnog ulja, koje se koristi u kozmetici, medicini i gastronomiji.