Nekad se u Gradištu kod Županje u svakoj kući šaralo po tikvicama. Danas je taj drevni zanat skoro nestao – jedna od rijetkih koje čuvaju tu tradiciju je Marica Jovanovac, vlasnica Kuće za odmor Snašini kućari
Jedinstvena kuća za odmor Snašini kućari u gradištu kod Županje, u biti je i etno muzej, u njemu je sve kao što je bilo nekad – od namještaja, posteljine, odjeće…i naravno, običaja.
Marica Jovanovac već godinama kroz brojne radionice , kako u Snašinim kućarima, tako i u školama i muzejima, čuva tu vještinu od zaborava.
Danas su tikvice isključivo ukrasni predmeti no nekad su imale i uporabnu vrijednost – bile su zdjele, grabilice za vodu s bunara, a najčešće su se koristile za izvlačenje vina i rakije iz buradi.
Da bi od obične tikve, ubrane i uzgojene na polju, nastalo malo umjetničko djelo, potrebno je puno truda i vješta ruka. Tikvice se siju u travnju, beru u listopadu, uz obilno zalijevanje i plodno tlo.
Nakon što se svježe tikvice ostružu i osuše, što traje kojih mjesec dana, slijedi crtanje. „S obzirom da se radi u našoj Slavoniji, motivi su uvijek list hrasta ili žir, jer želim to sačuvati od zaborava…a često se tome dodaje i hrvatska trobojnica…“, priča baka Marica. Crtanje tih motiva radi olovkom ili šestarom, nakon čega slijedi rezbarenje i premazivanje sa prženim izgorenim orasima kako bi se nacrtana mustra vidjela na tikvici. Potom se tikvice operu i premažu 100% – tnim alkoholom i suše na petrolejki kako bi se pojavila karakteristična crvena boja. „Kad sve završim, dobro ih operem i namažem s kožom od slanine da dobiju zaštitni sloj.“, kaže Marica Jovanovac. Rok trajanja im je skoro pa neograničen, najstarija tikvica čuva se u Muzeju Slavonije u Osijeku , izrađena je 1734.godine.
Nakon svega, njezine su tikvice spremne za odlazak iz Gradišta. A sudeći po brojnim gostima koji dolaze u Snašine kućare, one svoj život nastavljaju diljem Hrvatske, Europe i svijeta.