Piše prof. emer. dr. Branko Blažević
Godine 2007. objavio sam knjigu pod nazivom Turizam u gospodarskom sustavu koja je plod mojeg dugogodišnjeg bavljenja problematikom gospodarskog sustava, ukupnom ekonomskom problematikom, posebno razvojem i turizmom. Od posebne pomoći na pisanju knjige bio mi je dugogodišnji rad na odgovornim mjestima u gospodarstvu, ali i bavljenje ekonomskom teorijom i rad na znanstveno istraživačkim i primijenjenim projektima. Radeći kao profesor na Fakultetu za menadžment u turizmu Sveučilišta u Rijeci, držeći kolegije na dodiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom doktorskom studiju, omogućilo mi je dublje ulaženje u problematiku vrlo zahtjevnog gospodarskog sustava, a posebno unutar toga i turističkog sustava. Razumijevanje turizma kao složene društveno-ekonomske pojave olakšava svakako poznavanje teorijskih temelja koji su najuže u ovom konkretnom slučaju povezani steorijom sustava i njezinom znanstvenom metodom koja se zove sustavna analiza. Razlikovanje sustavnog od analitičkog mišljenja jasno se ogleda kroz to što analitički mislilac i metodičar pristupa predmetima i pojavama parcijalno po dijelovima, pa stoga ne može vidjeti cjelinu. Sustav sam po sebi nije jednostavni zbir dijelova, već njihov integral, nova ukupna kvaliteta, a ne prosta kvantiteta. Dijelovi se mogu u odgovarajućem stupnju spoznati tek njihovim proučavanjem u međusobnoj povezanosti i interaktivnosti s cjelinom. Zato sustavni mislilac i istraživač „zna” što je cjelina, klasični analitičar to može tek dokučiti. Možda se u ovim postulatima i kriju nesporazumi oko poimanja i definiranja turizma kao složene društveno ekonomske pojave i kao podsustava velikog ekonomskog i društvenog sustava. To je upravo dobar primjer ne samo za razumijevanje turizma, već je turizam dobar primjer za razumijevanje teorije sustava i sustavne analize. Upravo u ovom važnom segmentu izbora metoda ekonomske i društvene analize i njihove primjene u praksi, mislim da još nismo puno odmakli od lokalne do državne razine, i zato su poruke iz moje knjige iz 2007. godine i dalje aktualne.
Što kažu Slavonci za ovakav turizam?
Kada bih morao ocijeniti razvoj hrvatskog turizma od uspostave neovisnosti Republikw Hrvatske do danas, jesmo li kao država napravili sve što smo mogli ili se moglo i više, rekao bih najprije da turizam ne možemo promatrati izvan cjeline gospodarskog i ukupnog društvenog razvoja, pa to vrijedi i za hrvatski turizam. Po definiciji, bar što se ekonomskog gledišta tiče, turist nije ništa drugo nego obični potrošač, a turizam je čista finalna potrošnja. Iz takve definicije turizma proizlaze i slijedeća tri logična pitanja:
- gdje se nalazi i od kuda dolazi finalna proizvodnja za tu našu finalnu turističku potrošnju?
- da li se ta finalna proizvodnja događa u Hrvatskoj, ili ona u najvećem djelu dolazi iz nekih drugih zemalja izvan Hrvatske?
- što smo učinili ili možda što nismo učinili, a trebali smo učiniti s domaćom hrvatskom proizvodnjom za izvoz i posebno za tzv. nevidljivi izvoz putem turizma?
Možda bi najbolji odgovor na ova moja pitanja dali npr. Slavonci, koji bi sigurno rekli da nam takav turizam i ne treba. Ako tako široko definiramo turizam kao finalnu potrošnju, a jedino ga tako s ekonomskog stajališta prema spomenutoj teoriji sustava i sustavnoj analizi i možemo definirati, tada su odgovori na moja pitanja nažalost jasni i meni i Slavoncima. Mora se isto tako konstatirati da su napravljeni veliki iskoraci u istom tom promatranom razdoblju na segmentu promocije, marketinga, menadžerstva u turizmu, na polju direktnih stranih ulaganja, posebno turističke, hotelske i ukupne komunalne, a također posebno cestovne infrastrukture te podizanja ukupne kvalitete i izvrsnosti na višu razinu skoro u svim hrvatskim turističkim destinacijama. Prema tome, uz niz izuzetno pozitivnih promjena i hvalevrijednih akcija i projekata koje Hrvatsku i hrvatski turizam stavljaju na kartu poželjnih destinacija za putovanja, najdosljednija sebi ostala je od samog početka monetarna i ukupna ekonomska politika, koje su nažalost ostale nenaklonjene ne samo prema spomenutoj finalnoj proizvodnji za potrebe turističke finalne potrošnje, već i prema ukupnom gospodarskom sustavu i ukupnoj hrvatskoj proizvodnji, izvozu i zaposlenosti. To se nažalost presporo mijenjalo.
Razlog tome je što smo u startu nekritički prihvatili samo jedan jedini teorijski neutemeljeni neoliberalni koncept samo-regulirajućeg tržišta, zabludu o neograničenim tržišnim slobodama i savršenosti tržišta koji je trebalo riješiti sve naše probleme. Tržište je socijalno dizajnirana institucija te stoga ocjena o „slobodnom tržištu” predstavlja jedan od najopasnijih mitova suvremenog kapitalizma. Ekonomija pod takvim teorijskim utjecajem sve više iskrivljuje stvarnost i pridonosi krivotvorenju pravog znanja. Globalni neoliberalizam potiskuje plaće, povećava nejednakosti i uništava društveno tkivo. Izrazito specijalistička znanja i stručnjaci otvorili su problem međusobne izoliranosti i zatvaranja u okvire specijalnosti onih koji govore istim jezikom. Problem cehovske zatvorenosti, ukopanosti u rovove sve uže specijalizacije, predstavlja jednu od velikih poteškoća i dok se ne prevlada cehovska zatvorenost unutar struke i između struka, nećemo moći napraviti bitne pomake u razvoju. Promatranjem dijelova bez sagledavanja cjeline omogućilo je da je u Hrvatskoj npr. monetarna politika bila predugo nadređena ekonomskoj politici braneći isključivo i prioritetno samo jedan cilj koji se ne propituje, a to je stabilnost cijena i tečaja. Isto tako će ekonomska politika i ekonomija kao takva postati nadređena čitavom društvu u kojem ono postaje talac takve ekonomske i monetarne politike, koja je nažalost najzaslužnija za spomenutu hendikepiranu finalnu proizvodnju ne samo za turističku potrošnju, već i za dugoročnu unutrašnju i vanjsku neravnotežu.
Nažalost, u takvom sustavu sredstva su nam postali ciljevi po sebi (spomenuta monetarna politika je sredstvo), a pravi društveni ciljevi kao što je proizvodnja, zaposlenost i konačno stupanj ljudske slobode i blagostanje ljudi su se negdje zagubili.
Turisti ne žele biti „avanturisti”
Zato moramo naučiti otkrivati cjelinu i u najmanjim dijelovima, isto kao i u velikim, složenim sustavima kao što su hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko društvo. Isto tako važno je razumjeti tzv. ekonomiku evolucije, bez koje nije moguće rješavati narasle ekonomske i društvene probleme. Postoji temeljna filozofska razlika između ekonomike evolucije i moderne sadašnje ekonomike koja dominira diljem svijeta, jer se sadašnja ekonomika temelji na statičkom, mehaničkom i zatvorenom pogledu na svijet, a ekonomika evolucije se temelji na dinamičkom, otvorenom i modernom pogledu, koji uključuje ne samo ekonomsku teoriju, već i spomenutu teoriju sustava, što uključuje i ekonomsku statistiku, ekonomsku povijest, ali i ekonomsku sociologiju kao temeljno područje.
Hrvatskoj više ne smije biti prioritet turistički rast, broj dolazaka i noćenja kojima sami sebe zavaravamo i koji su rezultat spontaniteta u upravljanju rastom i razvojem. Moramo ostvariti duži period popunjenosti svih kapaciteta na godišnjoj razini, veću potrošnju po gostu u odnosu na kvalitetniju novu ponudu, ravnomjernije se i turistički regionalno razvijati, posebno na relaciji između jadranske i kontinentalne Hrvatske, te postići istovremeno zadovoljstvo gostiju, stanovništva i zaposlenika. Jasno, da bi se do toga došlo, turizmom se mora znati upravljati na svim razinama, riješiti hitno nedefinirano poslovno okruženje kao što su porezi na nekretnine i na plaće, pomorsko dobro, zaustaviti nekontrolirani razvoj rentne ekonomije nemilim trošenjem najvrijednijeg resursa kojeg imamo kao što je prostor i zemljište, a sve u funkciji ne samo konkurentnosti turizma u užem smislu, već i toliko potrebne veze turističke potrošnje s finalnom proizvodnjom za turizam kao dijelom ukupnog turističkog i gospodarskog sustava u Hrvatskoj.
Najveća opasnost ovakvoj novoj kulturi razvoja i dalje će ležati s jedne strane u nedostatku potrebnog znanja za spomenute promjene, a s druge strane u ogromnoj pohlepi. A neznanje i pohlepa su smrtonosna kombinacija za rješavanje vrijednih i opravdanih društvenih razvojnih ciljeva. Možda je baš turizam upravo taj model, gdje možemo pronaći to sektorsko ili cehovsko povezivanje između različitih područja ili još bolje, učiniti otklon od cehovskog gledanja ne samo na praksu već i na samu nauku o turističkom i gospodarskom sustavu, što je i garancija za puno veći optimizam.
Promatrajući turizam danas u sveopćoj globalizaciji i digitalnoj umreženosti svijeta, ali i svjetskih problema poput sigurnosti, terorizma, klimatskih promjena, migracija i sl., tu se javljaju dva procesa. S jedne strane tzv. geopolitička elastičnost turističke potražnje (rat u Europi) koja govori da je turizam jako osjetljiva biljka i da turisti ne žele za svoj novac biti "avanturisti". S druge strane, turizam je oduvijek bio putovnica mira, a posebno danas u globalnim umreženim sustavima, putovanje je postalo čovjekova potreba od koje se ne odustaje. To najbolje pokazuje svjetski turistički trend stalnim povećanja broja turista, koji nose velike koristi, ali nažalost istovremeno i velike opasnosti i probleme, s velikom figom u džepu kad je riječ o paradigmi održivog razvoja u odnosu na važeću paradigmu profita. O toj problematici nekom drugom prilikom.