Stjuardesa u rukavicama

Diana Krznarić je stjuardesa Croatia Airlinesa. Veliki dio slobodnog vremena posvećuje sportu i trenerica je tajlandskog boksa za žene. 

Pronaći poticajne priče nekako je najteže. Diana Krznarić je žena prepuna energije s velikim spektrom zanimanja. Od malena zaljubljena u sport, od rane mladosti u let. Stjuardesa u Croatia Airlinesu koja govori o ovom atraktivnom zanimanju i trenerica tajlandskog boksa koja želi prije svega osvijestiti koliko je sport u fizičkom i mentalnom smislu važan za žene.

• Kako je počela priča s Croatia Airlinesom?

Rođena sam u Požegi, gdje je pokojni otac imao tvrtku u kojoj sam radila i paralelno sam studirala. Jednoga dana slučajno sam vidjela natječaj za poziciju stjuardese u Croatia Airlinesu. Prijavila sam se, otišla, primili su me i tu sam već 20 godina. Uvijek kažem kad kerozin uđe u krv, više se ne možeš maknuti iz toga.

• Stereotipi kažu da je za tu poziciju potrebna ljepota. Sasvim sigurno ipak nešto više…

Većina će vam reći kako se ne može zamisliti u uredu od 9 do 17. Ali ta dinamika, taj nazovimo ga “neuredan” život je novo normalno. Istina, naš bioritam nije lagan. Često izrazito rana ustajanja ili rad cijele noći… Posao je zahtjevan, ali uz dobru organizaciju i brigu o sebi uvijek smo tu, zdravi, veseli i nasmijani…

• Pretpostavljam kako nije uvijek lagano plasirati osmijeh. Postoje i neugodna iskustva…

Da…. Pogotovo kad su nekakve turbulencije… Svi odmah gledaju nas. Mi smo stvarno navikli na takve situacije i sve ono što kod ljudi eventualno izaziva strah nama je normalno.  Croatia Airlines je istinski sigurna kompanija.

• Kakav je vaš prosječni radni dan?

Zavisi od mjesečnog plana kojega dobivamo. Različite su situacije. Npr. ponekad radimo dupli Frankfurt. Odemo u Njemačku, vraćamo se u Split, pa Zagreb. Taj duty time toga dana je 12 sati što je ponekad naporno i tjelesno i psihički. To je 4 puta ulazak i izlazak putnika. Nekada je u rasporedu samo odlazak u Frankfurt ili München i natrag, to je super i gotovo se ne osjeti. Naravno, imamo slobodne dane pa se regeneriramo.

• Na našim stranicama puno smo pisali o novoj floti Croatia Airlinesa. Kako je letjeti novim Airbusom A220?

Dobila sam promociju kao voditeljicu kabine taman u vrijeme kad je došao novi Airbus. Paralelno s tom pozicijom sam radila na novom avionu i to je zaista jedna prava ljubav… Sasvim drukčiji smjer. Prozračniji je, svjetliji, tiši, sve na dodir… Putnici su oduševljeni, razvesele se jer je tu sve novo, osjećaju se sigurno. Tehničke novosti su ljudi vrlo brzo usvojili i uživaju u wi-fi mogućnostima.

• Kakva je atmosfera u kolektivu, kolegice, kolege, piloti?

Velika smo familija. Imamo čak i kolegice koje su piloti… Doista jedni drugima često izlazimo u susret. Čak niti naši najbliži doma ne mogu ponekad shvatiti naš sistem života koji je specifičan. I zato se kao kolege najbolje razumijemo. Mi svakoga dana, svaki let odrađujemo s drugom posadom i to je vjerujem dobro. Ne dosadimo si, odradimo posao i vidimo se možda za 3 mjeseca.

• Jesu li možda piloti distancirani?

Nee… Stvarno su svi odlični, odgovorni su u svom poslu i funkcioniramo izvrsno.

• Spavate li u gradovima u koje putujete?

Da, imamo tzv. smjene po 3, 4 ili 5 dana u Splitu, Dubrovniku, Puli. Nekada smo imali i u stranim zemljama, sada više ne. Eventualno kada je neki čarter sa sportašima, najčešće nogometašima, pa prespavamo u tim mjestima. Taj dio je nešto teži. Odvojen si od obitelji. Prijateljice znaju reći kako je to super u hotelima, u lijepim gradovima pogotovo ljeti. Ponekad je teško, zapitaš se gdje si, nikada ne znaš gdje ćeš završiti, glava ti je nekako u koferu…

• Croatia Airlines je zapravo predvorje ulaska u Hrvatsku. Kakva je komunikacija sa strancima, s turistima?

Vrlo intenzivna, pogotovo kada je ljetna sezona. Premda moram naglasiti kako je prije bila daleko veća razlika između ljetne sezone i ostalih dijelova godine. Zimski period doista prije nije imao toliko putnika. Sada je sasvim drukčije. Stranci doista u npr. Zagreb dolaze tijekom cijele godine. Jako je lijepo vidjeti koliko turisti uživaju doći u Hrvatsku i koliko su tužni kada odlaze. Baš sam ponosna što sam tu i što tu radim.

• Spomenuli ste čarter letove, najčešće sa sportašima. Kakve su to prigode?

Ekipe ili reprezentacije zakupe cijeli avion. To je specifična priča, najčešće vrlo opuštena, svi su nekako slobodniji, zabavnije je… Uglavnom i ja sam duboko u sportu i jako volim tu vibru.

• Možemo onda ispričati nekoliko sportskih priča. Koja je ljubav starija, ona prema sportu ili letu?

Čitav sam život u sportu. Bavila sam se plesom i baletom od osme godine. Imala sam i atletsku epizodu. Prijatelj je  trener tajlandskog boksa. Kada mi je rekao da pokušam, odgovorila sam kako me to uopće ne zanima. Ali je bilo zanimljivo što sam imala treninge baleta u istoj zgradi u kojoj je bio tajlandski boks. Nekako me je nagovorio, probala sam i na “prvu loptu” shvatila kako je to fora. Čak sam nakon svakog leta redovito išla na treninge, bila sam konzistentna i ta je ljubav trajala 15 godina. Kolegice s posla pitale su me kako mogu uživati u boksu koji je muški sport, što su zapravo predrasude. Željela sam razbiti taj stereotip i prilagoditi tajlandski boks ženama. Pa kroz jednu fitnes varijantu pokazati ženama kako to može biti prava opcija. Moj trener i ja smo razradili tu ideju, pokrenuli je i to je bio brzi “bum”. Zapravo, ja sam završila Ekonomski fakultet, a nakon toga i za fitnes instruktora i tako smo kompletno ušli u tu priču koja traje već 6 godina. Vodim treninge, žene su jako zadovoljne… Razbijamo predrasude kako je to samo muški sport, ne borimo se u ringu, nemamo sparing niti mečeve, a kao treće ovo je jedan zaista intenzivan trening gdje one mogu u sat vremena ispucati negativnu energiju na vrećama, a ujedno i imaju taj element snage i mogu raditi na svom fit izgledu bez teretane. A također smo i “child friendly”. S mamama mogu doći djeca i sve skupa je divna priča.

• Koja je razlika između tajlandskog boka i boksa?

Tajlandski boks koristi sve udove, dakle i ruke i laktove i koljena. Tu su kickovi, dakle noge… Vrlo je zastupljen u svijetu i odlično djeluje na formu.

• Pozivamo dakle žene da vam se jave…

Trudim se na svaki način, pa tako i medijski doprijeti do žena. Najveći dio dolazi usmenim preporukama. Znate kako je kada pričaju prijateljice. Ali imamo i našu web stranicu. Nalazimo se u kineskom paviljonu na Zagrebačkom velesajmu. Većina kad prvi puta uđe u dvoranu tu i ostane. Zaljube se na prvu. Čak i one koje se nikada nisu bavile sportom, koje smatraju da moraju izgubiti kilograme, da su loše same sa sobom i nakon što probaju stvarno ne odustaju, zato što ovdje imamo zajednicu žena koje doista podržavaju jedna drugu. Nema krivih pogleda, zamjeranja… Radimo intenzivno, imamo žene koje su izgubile 15 ili 17 kilograma. Ne moraju imati nikakvih znanja o borilačkim sportovima, sve će naučiti u hodu. Zabavit će se, smijati, uživati. Primamo sve, od djevojčica koje imaju 14 godina, do baka.

• Slobodnog vremena očito imate u malim količinama…

Istina… Što se tajlandskog boksa tiče naši su treninzi samo u večernjim satima. Ujutro imam individualne treninge. Dogovaram s klijenticama baš vrijeme koje njima odgovara. Naravno, ako nisam na letu. Poanta je imati ljubav prema tome. Radije sam tu i meditiram ako treba, nego da sjedim po kavama i u zadimljenom prostoru. I moja kći trenira, ona je gimnastičarka i često vježba s nama. To je i stil života. Nikada ju nisam tjerala na trening. Zaljubila se uz mene i cijeli život je uz sport.

• Koliko vas zna biti najviše u ovom krasnom, prozračnom prostoru u kineskom paviljonu?

U grupi je ponekad 30 ili 40 žena. Istina, pokušavam održavati da nas nije više od 25 ili 30… Da je svima ugodno. Ponekad slušamo i tajlandsku glazbu. Specifična je ovo priča i atmosfera, nema je nigdje u Hrvatskoj. Moj kolega održava treninge za muškarce. Odlazimo u Tajland na edukaciju kako bi što bolje znanje pokazali našim klijentima…

Moja misija i želja je prenijeti ženama ljubav prema sportu. Voljela bih da se što više ljudi bavi na samo sportom nego sobom. Taj pravi mentalni pristup kao stil života. I da na kraju krajeva mi budemo dobar uzor svojoj djeci i da budemo dobri sami sa sobom.