Šetnja šumom Kontija, uz desnu obalu Limskog kanala, kao stvorena je za jesen i zimu. Za hodanje i pedaliranje “bezbroj” kombinacija, a usponi gotovo da ne postoje
VRSAR Stižu nam zimski dani, a za šetače koji ne žele prkositi niskim temperaturama i nisu ljubitelji uspona, a opet žele protegnuti noge i udahnuti mira, šetnja šumom Kontija je kao stvorena za zimu. U Istri dobro poznata šetačima, a s istočne strane Učke kad spomeneš Kontiju upitnici. Proteže se uz zapadnu obalu Limskog kanala, na području Vrsara. Ime Konte vuče po nekadašnjim veleposjednicima, grofovima (konte) Coletti. Za hodanje “bezbroj” kombinacija. Šuma nije šala. Proteže se na čak 56 hektara. Običnom puku s gradskog asfalta tih 56 hektara ne znači ništa. No, kako je svjetsko nogometno prvenstvo pred vratima, poslužit ćemo se nogometnim “rječnikom” pa slikovito napisati da je šuma površine stotinjak nogometnih igrališta.
Krenuli smo iz mjesta Kloštar, smještenog na cesti koja od Limskog kanala vodi prema Vrsaru. Parkirali auto ispred ruševina benediktinskog samostana sv. Mihovila, na samom ulazu u šumu koja je 1964. proglašena šumskim rezervatom. I put pod noge u prilično duboku šumu. Nismo sami, no nema gužve. Netko šeće, netko trči, a netko uživa na biciklu. Svakih nekoliko stotina metara pred vama neki od puteva koji neprestano presijecaju šumu i nude vam nove dionice. No, mi smo se držali pravca. Želimo baciti pogled na Limski kanal i šumu s vidikovca Mukaba koji je od naše početne točke udaljen 4,5 kilometara. Nakon kilometra makadamski put prolazi kroz pravi tunel od šume. Bura je lagano puhala, a lišće se spušta na našu stazu poput pahulja. Nakon dva kilometra pred nama ZEC. Ali ne pravi zeko već Znanstveno-edukacijski centar ZEC Kontija. Zapuštena stancija pretvorena je u centar edukacije iz područja prirodnih i tehničkih znanosti i centar za informiranje i educiranje lokalnog stanovništva, posjetitelja i turista. ZEC je otvoren u prosincu 2021. godine. Podignut je u sklopu EU projekta “KLIM Kontija – Limski zaljev – Održivo upravljanje zaštićenim područjima”. Projekt vrijedan 13,8 milijuna kuna financiran je EU sredstvima, a nositelj projekta je Općina Vrsar.
Kontija se ponosi svojoj šumom bijelog graba starom 140 godina. Vidi se da se šuma njeguje, no na pojedinim dijelovima prilično je gusta tako da bi svaki silazak sa staze bio mala avantura. Posebno jer na pojedinim kraćim dionicama nema signala. Kratki su zimski dani. Vodite računa da se mrak u gustoj šumi spušta sigurno pola sata ranije.
Korak po korak i stižemo nadomak vidikovca Mukaba. Kratki uspon od nekoliko minuta i pred nama promatračnica. Pogled do pred koji tren zarobljen nepreglednim šumskim prostranstvom puca na sve strane. A gdje se okrenuti, gdje pogledati? Limski kanal i njegovo ušće na dlanu. S istoka nas gledaju Rovinj i Sveta Eufemija, sa zapada Vrsar, pogled puca na Učku, pod nama maslinik. Istarski brežuljci s karakterističnim zvonicima. Ostao bi čovjek tko zna koliko na promatračnici koja ljeti služi za nadzor požara, no šuma zove. Naš sljedeći cilj novi vidikovac, na samoj obali Limskog kanala, udaljen tri kilometra. Izlazimo iz šume Kontija i hodamo prema vrsarskom aerodromu. Pred nama srna. Nikakva skraćenica kao ZEC. Prava. Izletjela je iz grma, niti tri metra od nas. I proletjela preko staze svojim putem. Evo i vidikovca. Pogled na Limski kanal kao s palube broda. Do ušća niti dva kilometra. Pista aerodroma nekoliko stotina metara sjeverno od nas. Bura tjera pokoju “ovčicu” iz Limskog kanala. Sunce nas gleda kroz oblake. Zimska idila na obala Limskog kanala dugog 13 kilometara.
Vrćamo se u Kontiju. Ne istim putem. Naš izbor je kružna staza. Hodamo makadamskim putem bliže Limskom kanalu. Pred nama opet gusta šuma. Iza nas je devet kilometara. Odjednom maslinik. Onaj kojeg smo vidjeli s vidikovca Mukaba. Opet koračamo šumom kojoj se ne vidi kraja. Pred nama putokaz Pirate bar. Sljedeća postaja. Spuštamo se s makadamskog puta nekoliko stotina metara stazom prema Pirate baru i špilji koja mu daje na atraktivnosti. Prolazi kroz špilju i opet pogled na Limski kanal pod nama. Dan ide kraju, a nas čekaju još četiri i pol kilometra do početne točke kod samostana. Prati nas pokoja kap kiše, ali štite nas tuneli od krošnji. Još je dan, pomalo hodamo sumrakom, šušti lišče pod našim nogama i nad našim glavama. I kujemo plan o dolasku u Kontiju na proljeće. Drugo godišnje doba, drugi doživljaj. A tada će raditi i konoba Patricija, u samom susjedstvu samostana, koja je zatvorena zimi. Samostan je pred nama, a iza nas 14 kilometara doživljaja. Može to biti i puno kraća ruta. Kontija će vam ponuditi stazu po vašoj mjeri.
