Posjetili smo selo Korana unutar NP Plitvička jezera i razgovarali s posljednjim čuvarom obiteljskog mlina iz 19. stoljeća. Unatoč teškom životnom gubitku, on svakodnevno obilazi mlinicu i putnicima namjernicima prenosi priče o nekim boljim vremenima
U zelenom kanjonu rijeke Korane, neposredno podno plitvičkih slapova, vrijeme kao da je odlučilo usporiti.
Od nekadašnjih pet mlinova vodenica koji su u selu Korana Donja prehranjivali ovaj kraj, danas ponosno stoji još samo jedan – onaj obitelji Špoljarić.
Iako drveni mehanizam izgrađen od sedre i brvna već dugo miruje, njegova dnevna rutina ostaje ista – svakoga dana prošeće od svoje kuće do mlina, otvori vrata sobe u kojoj je proveo cijeli svoj život i provjeri je li sve na svom mjestu, dok uspomene na neke davne sretne dane samo naviru …
Rijeka Korana u svom je gornjem toku, neposredno nakon nastanka od vodopada Plitvičkih jezera, u naselju Korana tijekom 19. i 20. stoljeća pokretala pet mlinova vodenica, dvije pilane i jednu bućicu – napravu za ispiranje većih tekstilnih predmeta. Iako su s vremenom svi objekti izgubili funkciju, postali zapušteni ili razoreni, obitelj Špoljarić uspjela je sačuvati svoj mlin. On je teško stradao u Domovinskom ratu, no obitelj ga je ponovno stavila u pogon prije nego što je pokrenuta cjelovita poslijeratna obnova naselja pod vodstvom Konzervatorskog odjela iz Zagreba.
Zgrada mlina, izgrađena u 19. stoljeću od sedre i brvna s krovištem od šindre, u unutrašnjosti krije mlinicu s tri mlinska postrojenja i mlinarevu sobu. Vanjsko postrojenje čine tri osovine-vretena s kašikama dubljenim u drvu te skelama za navođenje vode.
Kroz povijest, mlin se koristio po principu redovništva za stanovnike naselja Korana, Sertić Poljane, Korita i Drežnika, a najveći broj godina mlinar je bio upravo Zlatko Špoljarić. Projekt obnove iz 1999. godine u potpunosti je realiziran u proljeće 2002. godine, čime je ovom zaštićenom spomeniku vraćen izvorni izgled i funkcija.
Iako mlin više aktivno ne melje žito, a mlinar je nedavno izgubio svoju životnu suputnicu, suprugu koja je s njim dijelila mlinarske dane, njegova dnevna rutina ostaje nepokolebljiva. Svakoga dana on prošeće do mlina, otvori teška drvena vrata i zakorači u mlinarevu sobu u kojoj je proveo cijeli svoj život.
Pregleda svaki kutak, provjeri je li sve na svom mjestu i osluškuje tišinu koja je nekada bila ispunjena zvukom mlinskog kamena. Za njega to nije samo napušteni pogon, već čuvar uspomena na bolja, življa vremena i obitelj koja je othranila generacije. Za putnike namjernike on je pak živa enciklopedija i tihi čuvar prošlosti, čovjek čija dirljiva životna priča kuca u ritmu mlinskog kamena i tradicije koja odbija nestati. Kroz njegovu priču, mlin i dalje živi, prkoseći zaboravu i vremenu koje neumitno teče…
