Mlada rovinjska ilustratorica i spisateljica jedna je od onih umjetničkih duša čije ilustracije i riječi vode u očaravajući svijet mašte
Piše: Roberta Ugrin
Rovinj. Čaroban gradić na moru čije ulice i trgovi odišu umjetnošću i ljepotom kojoj je teško ostati imun. Svaki kamen, šapuće svoju priču u kojoj se stapaju bogata povijest i neprocjenjiva kulturna baština. Miris proljeća i soli u zraku, pozivaju na šetnju kroz starogradsku jezgru u društvu Lucie Ugrin, mlade rovinjske ilustratorice i spisateljice koja je od malih nogu razvila blisku vezu s čarobnim svijetom umjetnosti. Okruženje u kojem je odrasla zasigurno ju je nadahnulo da stasa u umjetnicu perspektivne budućnosti čiji umjetnički rad otvara teme koje su od interesa za šire društvene i kulturne diskusije.

Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu Rovinju, Lucia Ugrin kreće na put ostvarivanja same sebe koji je vodi u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli, gdje razvija vlastiti stil i sklonost prema grafičkom dizajnu, ali i japanskom stripu, književnosti i kreativnom pisanju. Nakon mature slijedi izobrazba na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, gdje 2018. godine stiče diplomu na petogodišnjem studiju Grafičkog dizajna i vizualne komunikacije. Uz mnogobrojne osobne projekte, svoju energiju i entuzijazam prenosi mladim naraštajima podučavajući ih osnovama crtanja, u sklopu programa Pučkog otvorenog učilišta Grada Rovinja.
Tijekom šetnje, rovinjska samozatajna umjetnica, otkrila nam je djelić njezinog svijeta satkanom nitima nezaustavljivog protoka mašte, a kroz razgovor podijelila je i promišljanja o ulozi žene/umjetnice u današnjem društvu.
Umjetnost je dio tebe od malih nogu. Koje je tvoje prvo sjećanje vezano za crtanje?
Početak novog milenija. Tada je crtić Pokémon bio vrlo popularan među mladima, postavši s vremenom istinski globalni fenomen. U vrtiću su me prijatelji tražili da nacrtam njihove omiljene likove iz crtića, a to su bili su Pikachu, Charizard i Bulbasaur. Bilo je zabavno crtati njihove simpatične šarene figure, a postepeno, papir i olovke postali su moj najvjerniji radni alati od kojih se i danas ne odvajam. Ljubav prema stripu, ali i prema klasičnom likovnom stvaralaštvu, na mene je prenio otac Roberto, koji je također bio vrlo talentirana umjetnička duša koja nas je nažalost prerano napustila. I klasici Walta Disneya, za mene su oduvijek bili neiscrpan izvor inspiracije, zbog bezvremenskih zanimljivih priča i likova, te zbog inovativnih tehnika korištenih u animaciji.

Kroz umjetnost pripovjedaš i prikazuješ svjetove često povezane s fantastičnim. Kako opisuješ svoj kreativni proces i odakle crpiš inspiraciju?
Moj kreativni proces je poput putovanja kroz različite etape sve do dolaska na unaprijed jasno postavljen cilj. Smatram se perfekcionistom, a kada crtam i pišem ništa nije prepušteno slučaju. Puno se posvećujem detaljima koji su s vremenom postali svojevrsni ‘potpis’ koji odlikuje moje radove. Sve počinje pomnim osmišljavanjem priče, scena, perspektiva, elemenata i kompozicije boja koje će zajedno tvoriti priču ili ilustraciju na kojoj radim. Zatim slijedi trenutak posvećen razmišljanju i stvaranju poruke koju želim prenijeti svakome tko bude čitao ili promatrao ilustracije. Neophodni su sati pedantnog rada sve do samog završetka djela, nakon čega obično slijede ispravci. Inspiraciju crpim povlačeći se na ugodna mjesta bez gužve, okružena prirodom, ili kod kuće, u tišini svog ateljea. Na društvenim mrežama pratim razne umjetnike s kojima razmjenjujem ideje i mišljenja o aktualnim umjetničkim trendovima. Ove izravne usporedbe također postaju dobar izvor inspiracije i međusobne podrške.

Na koji nači prenosiš emocije na djela koja stvaraš?
Kada radim i stvaram, uvijek nastojim prenijeti praktičnu i konkretnu poruku promatraču koji će onda na neki svoj način, i na temelju vlastite percepcije svijeta oko sebe, slobodno interpretirati ono što izvire iz ilustracije ili ono što pročita i proizađe iz tekstova. Moja je namjera izazvati određenu vrstu reakcije u srcima publike, i prenijeti autentične i duboke emocije. Zamišljajući igru s odrazom ogledala, oblikujem likove prenoseći svoje iskustvo s osjećajnošću, empatijom i pažnjom, pokušavajući spojiti različite svjetove i potaknuti ih da govore jednim, univerzalnim jezikom svima razumljivim.
Koliko su ti važne povratne informacije koje dobivaš od publike?
Najveći sam kritičar sama sebi, uvijek me iznenadi primiti komplimente. Povratne informacije i konstruktivna kritika neizostavna su motivacija za nastavak umjetničkog puta na kojem se nalazim trenutno. Svaki kreativac jako dobro zna kako se na tom putu lako obeshrabriti i izgubiti motivaciju, stoga je važno imati izvor pozitivne energije iz kojeg crpiti i puniti baterije kako bi se mogle prevladati prepreke i strahovi, ostavljajući dovoljno prostora za usavršavanje.

Živimo u društvu koje – iako je postiglo napredak u ravnopravnosti spolova – ima još mnogo toga za naučiti. Po tvojem mišljenju, je li svijet umjetnosti otvoreniji doprinosu žena umjetnica?
Vjerujem da je danas doprinos žena u svijetu umjetnosti u stalnom porastu, iako je valorizacija ženske uloge u umjetnosti doživjela dugo razdoblje marginalizacije u odnosu na muškarce. Istražujući vlastiti identitet, igrajući se s vizualnim i kulturnim kodovima umjetnosti, kreativke imaju značajan utjecaj na redefiniranju suvremene umjetničke scene novim perspektivama i pogledima na svijet. Važno je imati pravu podršku i dobre primjere koje treba slijediti i od kojih učiti. Nadam se da ću i ja biti izvor inspiracije za buduće generacije.

Na čemu radiš u zadnje vrijeme?
Trenutno radim na ilustracijama svoje druge priče za djecu pod naslovom “Zmajevo gnijezdo”, koja je nedavno nagrađena počasnim priznanjem na Natječaju za umjetnost i kulturu “Istria Nobilissima” što me jako razveselilo. To me stvarno motivira da idem naprijed i nastavim sa pisanjem. Upravo sam završila oslikavanje velikog murala u prostorijama Gradske knjižnice „Matija Vlačić Ilirik“ u Rovinju, kako bi mladim čitačima stvorili ugodan i inspirativan ambijent. Surađujem i sa lokalnom Zajednicom Talijana „Pino Budicin“, zahvaljujući čijoj je potpori prošle godine izdata ilustrirana knjiga „Blue: priča o malom tritonu“ koja se jako svidjela djeci škola talijanske nacijonalne manjine u Istri a i šire. Knjiga je predstavljena ljetos i široj publici u Trstu.

Kakvi su ti planovi za budućnost?
Želim nastaviti kročiti ovim putem; pisati i ilustrirati nove knjige te ih prevesti i na hrvatskom jeziku, kako bi one došle do šire publike. Na dnu ladice, već su spremna dva nova pisana djela za koje se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana; to je zbirka pripovijedaka i jedan roman za odrasle, zaključila je sa osmjehom Lucia Ugrin.