Ako turistički promet raste, a domaća komponenta pada, takav razvoj turizma postaje više opterećenje nego korist za lokalnu zajednicu, piše Pinezić u svom blogu
Nedo Pinezić u svom se blogu “Turizam od jutra do sutra” gotovo šest godina redovno osvrće na aktualne teme u turizmu. Pinezić je posvećen održivom razvoju turizma baziranom na obiteljskom mikro poduzetništvu. Na početku godine u koju smo zakoračili Pinezić se pozabavio turističkim izazovima u 2022. i 2023. godini kroz tekst “Rast turističkog prometa i pad udjela domaće komponente”
Hrvatska je u 2022. imala odlične turističke pokazatelje. Barem što se dolazaka i noćenja tiče. Ostvareno je 18,9 milijuna dolazaka i 104,8 milijuna noćenja. To je na razini 91% dolazaka i 96% noćenja iz rekordne 2019. godine. Po podacima HNB-a u devet mjeseci 2022. ostvaren je veći prihod za 2 milijarde i 206 milijuna eura. To je za čak 23% veći prihod nego u istom razdoblju 2019. godine. I turizam Kvarnera bilježi dobre rezultate što se dolazaka i noćenja tiče. Godine 2022. smo po dolascima i noćenjima dohvatili 2019. – najbolju pretpandemijsku godinu.
Iako bi se prema ovim pokazateljima dalo zaključiti da se fizički i financijski promet nakon pandemije oporavljaju i povećavaju na željeni način te da stvaraju dobre učinke i na mikro razini, neki podaci ipak nedostaju. U prvome redu su to podaci o postotnoj zastupljenosti domaće komponente u uslugama i dobrima koja su “ugrađena” u iznos prosječne dnevne potrošnje po gostu. Nije svejedno da li od, na primjer, jedinice 100 kao dnevne potrošnje gosta, u Hrvatskoj ostaje veći ili manji dio financijskog prometa. Postavlja se pitanje koliko od te ukupne potrošnje ostaje u Hrvatskoj, na Kvarneru, ili nekoj drugoj regiji? Zašto je to važno?
Porez na dohodak
Turizam nam je važan upravo kao “platforma” za plasman domaćih proizvoda i usluga čime se postiže izvoz istih i povećava stvarni dohodak lokalne zajednice, županije i države. Taj dohodak je osnova za razvoj poduzetništva. Dohodak koji ostaje u zemlji povećava kupovnu moć, povećava potražnju, pozitivno utječe na rast gospodarstva na zapošljavanje i samozapošljavanje. Time se povećava broj poreznih obveznika poreza na dohodak koji je najveći izvor prihoda proračuna jedinica lokalne samouprave i županije. Na mikro razini se taj prihod investira u komunalni standard, odnosno poboljšanje društvenog standarda zajednice.
Ljudi odlaze zbog niskih primanja i visokih troškova života
Moramo biti svjesni da će županije zajedno s općinama i gradovima morati puno više financirati ne samo infrastrukturu već i javne službe u kojima postoji deficit kadrova. Sve vrste komunalnih usluga, primarna zdravstvena zaštita za stanovništvo i turiste, interventne službe poput hitne medicinske pomoći, vatrogasaca, ali i službe sigurnosti, u prvome redu policija, suočene su s pomanjkanjem ljudi zbog niskih primanja.
Evidentan je i nagli porast zaposlenika iz dalekih zemalja u sektorima turizma i graditeljstva. Očigledno više nema dostupnih djelatnika u zemlji i susjednim zemljama za sezonske i manje plaćene poslove. To također predstavlja rast uvozne komponente u složenom turističkom proizvodu. Koliko osobnih dohodaka ostvarenih u turizmu ostaje u Hrvatskoj, a koliko odlazi u inozemstvo?
Točka pucanja
Jednako tako prometna infrastruktura, gospodarenje pitkom vodom, zbrinjavanje otpadnih voda, zbrinjavanje otpada pod jakim su pritiskom ogromnog povećanja turista u ljetnim mjesecima. Razvoj infrastrukture ne prati razvoj turističkog prometa. Sve to polako vodi u neodrživost sustava kojega imamo danas. Taj će problem biti izraženiji ako i dalje budemo imali trend smanjenja udjela domaće komponente u potrošnji dobara i usluga kroz turizam. Ako turistički promet raste, a domaća komponenta pada, takav razvoj turizma postaje više opterećenje nego korist za lokalnu zajednicu. Pitanje je i do koje mjere možemo dalje nadograđivati infrastrukturu za kratkotrajna vršna opterećenja?
Kada govorimo o strategiji razvoja turizma, potreban nam je razvoj koji primarno donosi korist lokalnoj zajednici. To ujedno znači da turistički razvoj ne smije ići na štetu lokalnog stanovništva, ne smije uništavati okoliš i životno važne resurse lokalne zajednice. Planiranje razvoja turizma, osobito novih smještajnih kapaciteta, izravno ovise o rješavanju ovih kadrovskih i komunalnih problema. Za to postoje ograničenja.
Rješenje je poznato
Rješenje je povećani udio domaće komponente u turističkoj potrošnji čime se snaži domaće poduzetništvo i stvara šira porezna baza, veći, podnošljivi porezni prihodi kako bismo mogli ulagati u stručne ljude i vodovode, u ceste, parkirališta i kanalizacijske pročistače, reciklažna dvorišta, kompostane i slično.
Jednostavno rečeno, nije jedino važno koliko je gost potrošio u Hrvatskoj, još je važnije koliko je od te potrošnje ostalo u Hrvatskoj, odnosno u njenim regijama i turističkim odredištima. Ako se objekti grade uvoznim materijalom, ako ih grade strane tvrtke i strani radnici, ako se u izgrađenim smještajnim objektima zapošljavaju strani sezonski radnici, ako se opremaju uvoznom opremom, ako se u njima nude uvozna hrana i pića… onda zaista nije važno koju cijenu postižu na tržištu jer veći dio tog novca “ne hrani” lokalnu ekonomiju.
Upravo zbog toga u razvijenim turističkim zemljama, poput Austrije, uspješnost turizma se ocjenjuje kroz udio domaće komponente u proizvodima i uslugama za turizam kao i kroz utjecaj turističke potrošnje na jačanje gospodarstva u svim djelatnostima povezanim uz turizam. Ovo je jedna široka tema, važna tema, i o njoj treba govoriti. Siguran sam da u Ministarstvu turizma i sporta ima znanja i mogućnosti komuniciranja važnosti turizma s hrvatskim predznakom. Ta važnost nadilazi kratkoročne interese pojedinačnih poslovnih subjekata, udruženih društava kapitala a tiče se u konačnici svih koji žive u Hrvatskoj i koji žele da i njihovi potomci nastave ovdje živjeti. Bez upravljanja razvojem turizma dogodit će nam se neželjeni, stihijski razvoj koji donosi štetne posljedice za svih.
