Svi u procesu, od banjina do generalnih direktora, moramo biti ispoštovani kao važna karika. Jedan od načina iskazivanja poštovanja je adekvatno plaćen rad operativaca
Povela se nedavno diskusija na jednom portalu, ispod intervjua sa direktoricom sektora upravljanja ljudskim potencijalima velike opatijske hotelijerske tvrtke, o plaćama operativaca. Nude svi svoje priče, ismijavaju dotičnu i njeno raspucavanje brojkama i slovima gdje sve je bajno, plaće rastu, postotci su u plusu, množe se isplaćeni bonusi. Cvjeta cvijeće (da ne napišem u preduzeće) dok se na nekoliko mjesta kroz intervju provlači poznata kuknjava kako kadrova nema, a oni bi u viziji uspješnog poslovanja tvrtke trebali biti mješavina domaćih, onih iz regije te onih iz dalekih zemalja. Konkretne brojke koje komentatori iz svojih iskustava ispisuju, poražavajuće su. Za upitati se što je istina i gdje je problem?
Povući ću paralelu s nekim prošlim vremenima. Sezonaca je uvijek bilo. Dolazili su uglavnom iz kontinentalnih dijelova države, danas znanim pod sintagmom “iz regiona” i popunjavali kadrovske rupe u jakim ljetnim sezonama koje je karakterizirao mas turizam. Ljeti se doslovno pucalo po šavovima, a zimi malo više no danas mirovalo. Sezonci bi se, po obavljanju svoje uloge ispomoći, vraćali na kontinent, stalno zaposleni koristili slobodne dane i godišnje odmore te formirali male brigade koje su bivale integrirane u tehničku službu i obavljale sitne popravke, čišćenja i inventure. U današnje vrijeme sezone su sve duže, mnoge destinacije i objekti u prilici su odrađivati cjelogodišnje poslovanje. No, kakve to veze ima sa plaćama operativaca?
Menadžment donosi odluke, a operativa ih provodi. Ako nema sinergije, poslovanje ne funkcionira. Ono će se određeni period krpati i održavati, no dugoročno, bez suradnje…
Dugi sam niz godina u operativi i odgovorno mogu reći da plaće operativaca nikada nisu bile impresivne, neovisno radi li se o djelatnicima ili voditeljima na tim razinama. Činjenica je da menadžment donosi odluke, a operativa ih provodi i ako nema te sinergije, poslovanje ne funkcionira. Ono će se određeni period krpati i održavati, no dugoročno, bez suradnje, bez kolaboracije tih dvaju nivoa urušava se i nestaje. Operativa i menadžment zavisni su jedni o drugima, osobito u jednoj takvoj grani kao što je turizam. Operativa odrađuje vizije, planove i poslove koje smisli, odredi i dogovori menadžment. Kasa se puni. Ostvaruju se prometi, dobiti i profiti koji su zajednički rezultat svih u poslovanju. Jer džaba dobre ideje, poslovnog ugovora, odličnog deala ukoliko ga nema tko sprovesti. Da bi se izgradio tanker bitan je deal između investiora i izvršitelja, bitni su inženjeri koji projektiraju, no ukoliko nema dobrih tokara, varioca, brodomontera – nema tankera. Vrlo je jednostavno. S malom razlikom. U brodogradnji, vremenom, kod mnogih su poslova strojevi zamijenili ljude. U hotelijerstvu, svim digitalizacijama i informatizacijama unatoč, to još dugo, dugo neće biti opcija. Ljudi tu rade za ljude. U hotelu, restoranu, baru, hostelu, privatnom smještaju…
I zato su ti ljudi, ti mali operativci; konobarice/konobari, sobarice/sobari, kuharice/kuhari, recepcionerke/recepcioneri, važni. Bitno je da su zadovoljni uvjetima u kojima rade. Bitno je da su za sprovođenje ideja menadžmenta adekvatno plaćeni. A adekvatna je plaća svaka ona s kojom se može normalno funkcionirati. Svaka ona kojom menadžment poručuje: “Važni ste nam. Donijeli ste nam novce u kasu. Novaca ima. Hvala. Idemo i dalje tako.” Živimo u vremenu kada veliki postotak hotelskih i ugostiteljskih objekata posluje sa dobiti i ostvaruje profit. Dio se profita koristi za ulaganja, dio pak mora ići na kadrove. Ponekad je adekvatna plaća dvije tisuće, ponekad osam stotina nečega. Nebitno. Važno je da se s bilo kojim od tih iznosa može živjeti. Ne preživljavati, već živjeti.
Može se ići i sa konkretnim ciframa. Nije tajna kako je koji turistički djelatnik plaćen u inozemstvu, kako ovdje, kako “u regiji”. Sve je poznato. Ostaje nam samo spoznati činjenicu da svi u procesu, od banjina do generalnih direktora, moramo biti ispoštovani kao važna karika. I da je jedan od načina iskazivanja tog poštovanja adekvatno plaćen rad operativaca. Kad onako zajednički dostignemo tu razinu razmišljanja, problem sa kadrovima počet će se polagano rješavati. Moguće i nestati. Oni “iz regiona” kao i iz dalekih zemalja biti će i dalje važna karika. No, o njima u kadrovskim križaljkama nećemo toliko biti ovisni.
