Hrvatska žurno treba implementirati novu paradigmu hrvatskog turizma u kojoj će definirati novi odnos između države, kapitala i rada
Deficit radne snage u turizmu definitivno se nametnuo u glavni problem hrvatskog turizma. Na sceni je egzodus radne snage u inozemstvo, dok upražnjena radna mjesta konobara, kuhara i ostalih zanimanja u sektoru popunjavaju stranci. Jedna od rijetkih domaćih tvrtki koja uspijeva zadržati domaću radnu snagu je ACI d.d. čija je uprava je upravo prije nekoliko dana sa sindikatima ACI-ja potpisala aneks kolektivnom ugovoru iz 2019. godine. Spomenutim aneksom kolektivnom ugovoru povećana su dosadašnja prava zaposlenika ACI-ja i to prvenstveno kroz povećanu osnovicu plaće i podizanje koeficijenta složenosti poslova.
Pozicija ACI-ja je po tom pitanju specifična. ACI d.d. je vodeća nautička tvrtka na samo u Hrvatskoj već i na Mediteranu, koja je ove godine u periodu siječnja do rujna, kada su u pitanju ukupan prihod i EBITD-a, ostvarila rekordne rezultate u svojoj gotovo 40-godišnjoj povijesti. ACI ima preko 600 dioničara, dominantni vlasnički ulog (78%) ima Republika Hrvatska, koja činjenica nas obavezuje da budemo primjer u kreiranju svih politika ne samo u sektoru nautike već i u turizmu uopće. Dodamo li tome, kao najvažnije, da su djelatnici ACI-ja nesporno najzaslužniji za ovaj poslovni rezultat, kao i činjenicu da nas je u 2022. pogodila značajna inflacija, onda se spomenuto povećanje vrijednosti osnovne plaće i podizanje koeficijenta složenosti poslova nameću kao logičan potez uprave Društva.
Pregovori sa sindikatima u ACI-ju bili su jako kompleksni, trajali su gotovo šest mjeseci
Valja naglasiti da su pregovori sa sindikatima bili jako kompleksni i da su trajali gotovo šest mjeseci. Naime “potpisivanje aneksa kolektivnom ugovoru zahtijevalo je niz predradnji. Najprije su predstavnici sindikata iznijeli svoje zahtjeve, nakon čega je uprava Društva, pristupila izradi dokumenta “Analiza plaća za potrebe definiranja objektivne pregovaračke pozicije Uprave Društva prema Sindikatima u postupku pregovora oko izmjene Kolektivnog ugovora za ACI d.d.”, u kojem dokumentu, navest ću samo najvažnije, smo najprije analizirali temeljne zahtjeve sindikata, izvršili analizu zaposlenih prema radnim mjestima s pripadajućim koeficijentima složenosti rada, analizu plaća (trend pet godina), komparativnu analizu plaća i rezultata poslovanja za top 10 poduzeća po udjelu u djelatnosti temeljem ostvarene EBITD-e, procjenu ušteda za Društvo zbog korištenja fiksne vrijednosti osnovne plaće u odnosu na uskladu temeljem inflacijske stope, procjenu troška osoblja u više scenarija temeljem povećanja materijalnih prava radnika i utjecaj na planirani rezultat poslovanja i u zaključno ,analizu vrijednosti osnovne plaće temeljem usklade s visinom minimalne plaće i utjecaj na planirani rezultat poslovanja.
Kako bi mogli definirati konačnu pregovaračku poziciju uprave do sindikata trebalo je pričekati i sagledati rezultate poslovanja Društva za prvih devet mjeseci ove godine, definirati politike i Plan poslovanja Društva za 2023.,2024. i 2025. godinu, uključujući i politike cijena u spomenutom razdoblju. Bez obzira na nesporne zasluge zaposlenika za rekordne rezultate poslovanja Društva, uprava niti jednom poslovnom odlukom, pa tako ni onom koja se tiče povećanja plaća djelatnika, nije smjela dovesti u ugrozu rezultate poslovanja Društva i interese dioničara, na prvome mjestu interese Republike Hrvatske kao većinskog dioničara.
Jedan od razloga zbog kojeg je uprava zaključila aneks kolektivnom ugovoru svakako je i naše oprijedjeljenje da dugoročno rješavamo vrednovanje rada zaposlenih, odnosno da osiguramo da dugoročno realna plaća zaposlenih u Društvu bude adekvatna u odnosu na makroekonomske prilike. Kada je ACI u pitanju, ako zanemarimo povećanje osnovice plaća od 1 % u svibnju 2019. godine, osnovica realno nije rasla od 2004. godine. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, stopa inflacije izračunana na temelju podataka indeksa potrošačkih cijena kao odnos promjena razine cijena dobara i usluga za osobnu potrošnju između baznog (početnog) mjeseca i konačnog mjeseca izabranog razdoblja, u konkretnom slučaju od siječnja 2004. do svibnja 2022. godine iznosila je vrtoglavih 50,5 %. Usporedbe radi uz prethodno navedenu stopu inflacije minimalna bruto prosječna plaća 2004. godine prema podacima DZS-a iznosila je 1.951,25 kuna , dok danas 2022. godine iznosi 4.687,50 kuna. U navedenom kontekstu, treba navesti da je stopa inflacije samo za razdoblje od siječnja do kolovoza iznosila 9 %.
Aktualno stanje na današnjem tržištu rada u hrvatskom turizmu je neodrživo
U kontekstu teme ove kolumne treba naglasiti da je aktualno stanje na današnjem tržištu rada u hrvatskom turizmu neodrživo. Počeci postanka problema sežu u osamdesete godine prošlog stoljeća, kada je zahvaljujući inflatornom porezu, kursnim razlikama, deviznim stimulacijama, preraspodjelom društveno priznatih reprodukcijskih potreba i ostalim vanposlovnim, jednokratnim utjecajima na rezultate poslovanja tadašnjih društvenih poduzeća stvorena lažna sintagma o turizmu kao “zlatnoj” koki. Uslijedio je rat, potom i pretvorba i privatizacija koje su predstavljale civilizacijsku regresiju čak i u odnosu na zatečeno društveno vlasništvo, i na na koncu uslijedio je antiinflacijski program hrvatske Vlade (1993. godine), nakon kojeg hrvatski turizam počinje “živjeti” u uvjetima realne ekonomije. Sve navedene okolnosti doprinijele su padu akumulativnosti turističkog sektora, pri čemu su i država i kapital svoje potrebe i interese u najvećoj mjeri prebijali preko “leđa” zaposlenika. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine postajemo dijelom jedinstvenog tržišta rada, i u uvjetima nekonkurentnosti Hrvatske na spomenutom tržištu krenuo je egzodus radne snage iz Hrvatske u inozemstvo.
Po tom pitanju, u ovom trenutku na ruku nam ne idu ni globalni ni lokalni trendovi, pri čemu prvenstveno mislim na sve manju bazu potencijalnih zaposlenika, kao posljedicu pada nataliteta i staranja stanovništva, utjecaja migracija i potrebe za većim brojem zaposlenika u turizmu koja je prisutna kako na globalnoj, tako i na lokalnoj razini. Sektor turizma raste, njegov je udio u BDP-u sve značajniji. U slijedećih pet godina od europskih država veće potrebe za radnom snagom u turizmu imat će Švicarska, Austrija, Nizozemska, Španjolska, Poljska, Švedska i Francuska. Sve navedene države imaju veći BDP po stanovniku, a hrvatskim radnicima će biti svakako biti privlačne Švicarska i Austrija zbog svoje geografske blizine i zato jer obje imaju dvostruko veći BDP po stanovniku od Hrvatske.
Kada je u pitanju sve manja baza potencijalnih zaposlenika, ozbiljan problem predstavlja pad nataliteta u Hrvatskoj.
Kada je u pitanju sve manja baza potencijalnih zaposlenika, ozbiljan problem predstavlja pad nataliteta u Hrvatskoj. Od 2009. godine do danas broj živorođene djece u Republici Hrvatskoj prema podacima DZS-a pao je za gotovo 10.000 te iznosi nešto više od 36.000. Stopa prirodnog prirasta prema podacima DZS-a iznosi -4,1 (-16.921 osobu). Prema projekcijama UN-a broj stanovnika u Hrvatskoj u 2050. godini pasti će na 3,461.000 stanovnika.
Ne manji problem predstavlja i staranje stanovništva u Hrvatskoj. Prema podacima DZS-a prosječna starost ukupnog stanovništva Republike Hrvatske iznosi 42,8 godina, što ga svrstava među najstarije nacije Europe.
Kada je u pitanju utjecaj migracija treba napomenuti da je u razdoblju od ulaska Hrvatske u Europsku uniju iz Hrvatske iselilo oko 200.000 ljudi, od čega je oko 75% iseljenih pripadalo radno sposobnom stanovništvu.
Zbog svega navedenog mišljenja sam da Hrvatska žurno treba implementirati novu paradigmu hrvatskog turizma u kojoj će definirati novi odnos između države, kapitala i rada, obzirom da je ovaj aktualni neodrživ.
